Danas je jedan od onih dana kad sam do neba zahvalna što sam i dalje tu. Bila sam na maturalnoj večeri svoga sina. Ponosna i zadovoljna. Djeca tako brzo rastu, iznova se iznenadim kojom brzinom prolazi vrijeme. Gledam ga..sreća je na njegovom licu. Šeta preko crvenog tepiha, a moje srce lupa ko ludo. Moram biti dostojanstvena, bez ikakvih ispada (oni to ne vole, a ja bi najradije urlala on je moj sin). Dobaci mi smiješak koji samo ja razumijem i sretna sam, o Bože moj hvala ti! Sjećanje me naravno vraća prije tri godine na jednu maturalnu. Maturalnu moje kćerke. Moje jedinice i moje divne cure. O kako sam i tada bila ponosna! O toj maturalnoj ću drugi put. Treba proći još par kemo do nje. Četvrta se bliži i ja sam spremna, nikad spremnija. Između treće i četvrte sam bila na jednoj misi koju je organizirala moja, sad već bivša, onkologica. Otišle smo prijateljica i ja. Nisam znala što očekivati. Nadala sam se miru. Bilo je nas desetak koji smo bolesni. Ušli smo u malu kapelicu i sjeli. Onkologica i njena medicinska sestra su bile tu. Osjećaj je bio poseban. Malo straha, malo uzbuđenja, malo nade, a iznad svega nekakav smiraj i prepuštanje onome što slijedi. Svećenik je krenuo s misom. Sam početak je bio otvaranje očiju. Rečenica:"Svi smo smrtni". Uistinu jesmo, samo se stalno borimo protiv toga mada je neminovno. Ponovo kaže:"Svi imamo vrijeme na zemlji, iako smo bolesni to je naše vrijeme nemamo drugoga, živite ga". U jednom momentu spominje strpljivoga Joba i ja se okrenem prema prijateljici. Samo nas dvije znamo koliko sam puta spomenula strpljivoga Joba prije same bolesti. Osjećala sam da se svećenik obraća direktno meni. Tog momenta sam znala da ću biti dobro. Treba biti strpljiv i vjerovati. Istinski vjerovati da će ti Bog dati snagu da izdržiš. Jer bez Njega ionako ne ide. Na toj sam misi ponovno dobila bolesničko pomazanje. Kao što znate već sam ga dobila u bolnici i tada sam mislila to je to. Kraj, nema me više. Kako sam se prevarila. Još uvijek sam tu. Još uvijek dišem, samo sada dišem punim plućima. Sada sam zahvalna i za najmanju stvar. Nekada sam se pitala kako naučiti biti zahvalan? Danas to osjećam, ne pitam se. Danas mi zahvalnost iz čista mira ispuni srce i znam da je to milost. Nakon mise smo otišle kući, a ja sam bila spremna na još jednu kemo. Zadnju crvenu. Veselila sam se tome, svi su govorili kako je kasnije lakše. Taksol se navodno bolje podnosi. Mada iskreno ja ni ove tri nisam bila loše. Imala bi dva dana nekakve slabosti, ali ništa šta se ne bi moglo izdržati. Osvanulo je jutro za kemo. Već je kraj desetog mjeseca, lagano idemo u zimu. Zimu baš ne volim. Jesen je u punom jeku i sve je nekako polutužno. Lišće je na sve strane, mada moram priznati jeseni da ima smisao za boje. Iako sam u jesen poprilično melankolična ovaj put sam prošla bez melankolije. Sama borba nije melankolična, prije bi rekla da je kolerična. Ipak borba je to. Kod borbe nema ništa polako sve mora biti brzo i jako. Mora prštati na sve strane, samo me godišnja doba ne prate ovaj put. Dolazimo kao i obično na odjel, nalazi svi uredni. Znači i fizički sam spremna za posljednju crvenu. Tabletica za mučninu i naravno kavica prije kemo. Strpljivi Job u meni neda da se predam, nabacim osmjeh i igra može početi. Nakon kave odlazim po još jednu dozu, posljednu u ovom nizu. Prijateljica kao i uvijek ostaje u čekaonici. Znam da je tu i to je dovoljno. Ovaj put sam na krevetu. Žuta stolica je zauzeta i ja sam zbog toga sretna. Kako se čovjek zna radovati malim stvarima. Nije uzalud ona poslovica." Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu". Kako samo podrazumijevamo zdravlje. Kako nam sve treba kad smo zdravi. Zapravo ne znamo kako smo mali i neznatni. Kako ovisimo o milijun stvari, kako na milijun stvari nemamo utjecaj. Sebi predajemo preveliku važnost. Legla sam na krevet i čekam spajanje. Očekujem onaj poznati miris i onu poznatu hladnoću koja me obuzima dok kemo teče mojim venama. Ipak danas sam odlučila biti strpljiva. Sve će proći pa tako i ovo. Pokrila sam se sa dekicom i udobno smjestila, sestra me ubola i krenulo je. Sat vremena imam, sat vremena da razmislim po ko zna koji put o svemu. Osjećam je u nosu, preplavio me isti poznati osjećaj. Da, to je to, kemija prolazi mojim tijelom. Odjednom srce klikče:"Zadnja crvena". Mirna sam...nakon ove trebalo bi biti lakše. Gotovo. Prošao je i taj sat. Izlazim, prijateljica je na istom mjestu gdje sam je ostavila. Osmjehnem se od uha do uha. Crvena je iza mene, idemo na kavu. Jedna od boljih kava do sada. Opušteno i veselo. Odlazimo kući. Ulazim sa osmijehom, skidam periku i spremam je na mjesto. Danas mi ni ona nije problem. Danas se osjećam ko pobjednik. Moja crvena morala si kapitulirati, nisi mi mogla ništa. Moram ti priznati dobru borbu, dala si sve od sebe. Međutim ništa ne mijenja činjenicu da sam te dobila. Da sam pobijedila sa dobrom razlikom. 3:1 je za mene, a više prilike nemaš. Nasmijem se od srca i odem u krevet. Ipak sam bila strpljivija i upornija od tebe. Žao mi je crvena ali ti si gubitnik. I neka si! Hvala ti Bože.