• Admin

Taxol

Badnji dan je osvanuo! Cijeli tjedan sam kao i svi ostali u nekakvoj trci. Iščekuje se Božić. Čisti se kuća, spremaju se kolači, kupuju se pokloni i sve je u blagdanskom raspoloženju. Radeći kolače sa kćerkom vratila sam se mislima u vrijeme Božića prije tri godine. Na sami Badnjak sam dobila šestu dozu Taxola i još uvijek sam bila dobro. Dosta dobro se sjećam susreta s taxolom. Nakon crvene kemo koja je išla svaka dva tjedna taxol je išao na tjednoj bazi. Toliko sam bila sretna što je crvena iza mene da sam jedva čekala odbrojavanje taxola. Prijateljica i ja smo otišle na onkologiju. Već je sredina jedanaestog mjeseca, zima samo što nije. Nalazi uredni. Na noktima se lagano vide prve promjene, pri samom rubu noktiju su se pojavile tamne crte. Još jedan znak da je crvena odradila svoj dio posla. Nakon pregleda odlazim do dijela za kemo. Prije same terapije nas dvije odlazimo na našu standardnu kavu. Nisam uplašena iako ulazim u neku novu nepoznatu fazu. Gotovo sve žene kažu da je taxol lakši od crvene. To mi daje vjeru da sam najgori dio odradila. Kava je bila super. Nasmijana dolazim nazad u bolnicu. Ne čekam dugo i budem prozvana. Smještaju me u krevet, žuta stolica je zauzeta. Ja se veselim jer mi je krevet udobniji, a i imamo jorgane ako nam bude hladno. Pogledavam oko sebe i pratim što sestra radi. Pripremila je taxol, izgleda kao obična voda i to mi stavlja osmijeh na lice. Nema crvene, taxol izgleda tako čisto. Spojena sam. Polako smo krenuli sa upoznavanjem. Čini se da i nije tako loš. Miris kemije je i dalje prisutan, ali nemam nikakav popratni osjećaj. Pitam:"Koliko sve skupa traje?". Sestra kaže:"Dva sata". Ufff, crvena je trajala sat. Dugo mi je dva sata jer lijekovi za opuštanje na mene ne djeluju. Dva sata traje kao dvije godine. Ne mogu se nikako namjestiti, ne mogu niti na mobitel jer sam spojena na desnu ruku (a dešnjak sam), jedino što mogu je vrtjeti stalno isti film u glavi. Koliko još do kraja i stalno pitanje hoću li izdržati? Taxol se čini kao dobar lijek, barem sam ga tako doživjela. Upoznavanje je prošlo bezbolno i nadam se istom takvom druženju. Odlazim kući i spremam se na nastavak. Stalno razmišljam o tome kako ni 12 nije baš veliki broj. Tjedan brzo prolazi, već je vrijeme za drugi taxol. Kao i uvijek prije ičega vadi se krv. Danas mi se čini da sam u to vrijeme stalno vadila krv. To mi je već postalo rutina. Vene su počele pokazivati prve znakove da je kemo odradila svoje. Leptirići su sada glavna igla za vađenje krvi. Nalazi su uredni. Krećemo u još jednu bitku. Ne bojim se, upoznala sam neprijatelja. Ne može mi ništa. Odradile smo kavicu i pregled i došao je red za još jedno spajanje. Udobno sam se smjestila u krevetu, pokrivena, gotovo da se osjećam kao kod kuće. Krenulo je. Miris je tu, preplavljuje te poznata hladnoća koja prolazi venama. Sve je u redu. Odjednom čudan osjećaj. Nešto se dešava. Mozak pokušava shvatiti što je. Odjednom kao da izlazim iz svog tijela. Doslovce čujem kako taxol kapa u bočicu prije nego krene u cijevčicu do moje vene. Iznenađena sam, što je sad ovo? Odjednom osjetim lupanje srca, tuče 150 na sat, preplavi me vrućina koja pali tijelo. Preplašena sam, zovem sestru. Dolazi u sekundi i prekida kemo. Alergijska reakcija na taxol. To je dijagnoza. Moramo sačekati da se sve smiri. Ostajem sama i naravno razmišljam. Kako sam samo olako shvatila taj taxol. Kako me je prevario pri upoznavanju, kako sam samo bila naivna. Taxol je pokazao pravo lice i nije mi se sviđalo. Znači još jedanaest, a ja zapela na drugoj. Dobro, uložiti ću veći trud nego sam mislila, ali to ne znači da se predajem. Samo će biti malo teže. A da nije teško ne bi se ni znalo, zato neka bude. Slađa će biti pobjeda!!! Nakon nekih pola sata dolazi moj najdraži onkolog i razgovaramo. Taj čovjek je oličenje topline, one ljudske prave koja nama koji smo bolesni iznimno znači. Sve da sam tražila nešto specijalno ne bi znala što tražiti. Ovako sam dobila najbolje, osobu koju nisam trebala tražiti ništa, a mogla sam tražiti bilo šta. Osobu neizmjernog strpljenja i razumijevanja. Ako bude slučajno čitao ovo, prepoznat će se. Želim mu reći HVALA! Više od toga niti znam niti imam. HVALA što je odslušao svako moje pitanje i svako "grintanje". Ne kažem da su ostali bili loši, dapače. Svi su bili izvrsni, puni razumijevanja i empatije, ali za mene je on kao liječnik bio poseban i drugačiji. Nakon našeg razgovora, ponovno su mi priključili taxol. Ovog puta sve je bilo uobičajeno. Nikakvih promjena niti zvukova niti vrućine. Tijelo se prilagodilo. Nije neka prilagodba, ali je nužna. Odlazim kući i osjećam taxol, to je početak svega što slijedi. Prolaze dani i lagano ulazimo u dvanaesti mjesec, najljepši mjesec godine. Već je sve u Božićnom duhu. Pjesme na svakom koraku. Duboko u sebi se radujem, ali još se borim, još me čeka toliko toga. Ova godina je posebna, bliži se maturalnu večer moje kćerke. Uzbuđene smo i ona i ja. Ona mi je najstarija, ona je moja srodna duša, tako mlada, tako puna života. Spremna u svakom trenutku skočiti za bilo što da mi treba. Ja sam već prošla četvrti taxol i već ga dobro osjećam. Osjećam ga u svakoj pori, u svakom treptaju. U međuvremenu sam počela gubiti obrve i trepavice. Sjećam se jedno jutro. Ustala sam i pogledala se, u donjem lijevom uglu lijevog oka nedostaje par trepavica. Gledam se i mozak ne prihvaća. Pitam se:"Da li sam ikada imala trepavice na tom dijelu oka?". Nisam sigurna, kao da nikada nisam stavila maskaru na oči. Nisam sigurna da li da se čudim što sam bez trepavica ili da se čudim što ne znam da li sam ih imala ikad? Psiha je strašna stvar, ima mogućnost uvjeriti te u nemoguće stvari. Maturalna je na vratima i mi idemo u potragu za haljinom. Provele smo cijeli dan tražeći, jedva sam odradila taj dan. Toliko sam bila umorna da je pravo čudo da se nisam srušila negdje usput. Mada je nebitno kako sam se osjećala, bitan je jedino njen osmjeh kad smo napokon našle haljinu. Ništa na ovome svijetu nije bilo važnije od zadovoljstva na njenom licu. Bila sam ponosna na nju, ali i na sebe. Taxol me nije zaustavio u onome što ja jesam..MAJKA. Umorne, ali zadovoljne, došle smo kući. Sve je spremno za važnu večer njenog života. Prekrasna haljina boje ciklame, cipele, torbica i njen predivni osmijeh. Naravno, i mi svi ostali smo se upriličili i odvezli se u hotel. Bila je tolika gužva da sam mislila da neću izdržati. Imunitet na minimumu, a umor na maksimumu. Ipak, prošetala je pod ruku sa jednim dečkom, onako svoja i nasmiješena. Mogla sam i umrijeti ondje ne bi mi bilo žao. Ponosna do neba, zahvalna i više. Imala sam snagu za sve što je trebalo. HVALA TI !!! Bliži se i Badnji dan, baš kao što je i ovaj danas. Dani su veselja i radosti. Kolači su se napravili i onda i sada. Zahvaljujući kemo i svemu što me zadesilo onda, prijateljica i ja smo napravile dvadeset vrsta kolača, jedan dio je završio na onkologiji. S obzirom da sam šesti taxol dobila na sami Badnjak, najmanje što sam mogla je odnijeti kolače tim sestrama. Predivna ekipa je na onkologiji. Sve do jedna sestra su ljudi sa velikim srcem. HVALA i njima. Taj Badnji dan je prošao kao i obično. Suprug i ja smo ovaj put otišli na kavicu i sačekali pregled. Nalazi svi super kao i obično. Jedna mlada doktorica uživa u Božiću, čak mi je preporučila da odgodimo taxol dva dana. Zna da je Badnjak i Božić vrijeme obitelji i zajedništva. Toliko me dotakla da sam jedva suzdržala suze. HVALA i njoj što je uvijek, ne samo tada, bila predivna prema meni. Prepoznat će se i Ona, ako bude čitala. Iskreno se nadam da će i dalje svi oni ostati isti oni ljudi koji su bili dok sam ja bila na onkologiji. Predivni, dragi, ljubazni, topli ljudi. Iako su poprilično teška vremena i pravi ljudi se teško nalaze. Još uvijek ih ima, pa makar to bilo na onkologiji. Jer u najtežim trenutcima je najteže ostati čovjek. Oni su taj dio odradili perfektno!!!! Nakon taxola smo otišli kući. Kako vam je već poznato da se ne mogu smiriti nakon kemo, došla sam kući i krenula u spremanje. Spremam se na polnoćku, treba dočekati rođenje našeg Spasitelja. Otišla sam i onda, a otići ću i večeras. Otići ću i zahvaliti mu po ko zna koji put što je dopustio da i dalje budem tu. Zahvaliti što i dalje mogu biti ono za što me stvorio da budem: majka, supruga, kćerka, prijateljica, sestra....Otići ću i pjevati iz sveg glasa i slaviti život koji imam. I biti sretna!!! Jer u konačnici jedino je to bitno, nikakvi pokloni, nikakva hrana, nikakvi izlasci i stvari. Jedino je bitna ta ljubav koju dajemo i primamo, jer sve drugo je prolazno!!!! 

259 views

Udruga Caspera

Trg Franje Tuđmana 3/1

21000 Split

IBAN: HR12 2340 0091 1110 6546 4

SWIFT: PBZGHR2X

Radno vrijeme: Uz prethodnu najavu na dolje navedene kontakte (zbog pandemije)

email: casperasplit@outlook.com

mob: 091 953 43 58

  • Facebook
  • Instagram
  • YouTube

Pratite nas i na društvenim mrežama

©2020 Caspera. Powered by JeMaJo'S.