Pravi je trenutak da napišem novi dio. Danas sam odradila svoju posjetu onkologiji. Nakon cijelog tjedna trčanja po razno raznim laboratorijima napokon sam pokupila sve nalaze i bila spremna. Jutros sam otišla po novu dozu zomete. Petu po redu, još samo jedna. Barem tako kažu, nadam se da je tada konačno kraj. Splitska onkologija se renovira, širi se. Nekako se uvijek veselimo napretku, ali u ovom slučaju širenje znači nešto loše. Znači da je sve više bolesnih, sve je manje kreveta, sve manje stolica. Nadam se da neće biti popunjeni. Gledajući jutros tu plavu zgradu nisam imala nikakav ružan osjećaj. Iako je bilo dana kad sam poželjela pobjeći, danas nije bio taj dan. Čak bi mogla reći da sam se dobro osjećala, dolazila sam u nešto poznato, nešto moje. Penjući se poznatim stepenicama sjetila sam se priče Profesora nakon zadnjeg taxola. Kad je sve bilo gotovo otišla sam kući, misleći to je to. Nema više kemo, nema više bockanja, nema više onkologije. Barem ne kao konstante već samo kao usputne stanice na koju moram samo povremeno stati. Prva kontrola je bila već nakon dvadeset dana. Nisam se bojala, napravila sam potrebne nalaze (bili su uredni). Između ostalog i nalaze denzitometrije (mjerenje gustoće kostiju). Taj nalaz i nije bio baš sjajan, pokazao je smanjenu gustoću kostiju. Osteopenija je bila dijagnoza. Nisam znala što to uopće znači i što očekivati sada. Otišla sam po dogovor o hormonskoj terapiji. Vrijednosti hormona su pokazivali menopauzu. Susret s Profesorom je prošao kao i obično. Rečeno je ide hormonska terapija i terapija Lupronom kojim se stvara potpuna blokada hormona. Ništa mi od toga nije smetalo. Smetalo me jedino to što sam mislila da je kraj. Iako nisam znala kako se nositi s vremenom koje imam. Sigurno nisam očekivala da ću morati dolaziti na onkologiju svaki mjesec po injekciju Luprona. Malo me zatekla ta spoznaja. Ipak taj dan je obilježio Profesor i njegova priča: "Sonja gotovi ste s kemo. Sada treba proći neko vrijeme da svi otrovi izađu iz vašeg organizma. Procvjetati ćete taman u proljeće kad sve cvijeta.". Gledala sam u njega i nasmiješila se. Ja volim proljeće, nakon uspavane i tmurne zime. Proljeće budi u meni volju za životom, za istraživanjem, za novim stvarima. Toliko toga bi htjela u proljeće , a ovo će mi proljeće dati upravo to. Dati ce mi potvrdu da sam tu, da dišem, da živim. Razmišljajući o proljeću zapitam se: "U kojem momentu se kemoterapija, od lijeka koji će me spasiti, pretvorila u otrov?".Odgovor nikada nisam saznala niti sam ga tražila. Jedino je bilo bitno da sam odradila. Sad da li je to bio lijek ili otrov? Ja sam ušla u sve ovo sa vjerom da je lijek. Preferiram da stvari i dalje ostanu takve. Nakon razgovora spustila sam se po prvu dozu Luprona. To je injekcija koja se daje u stomak i zbilja je bezbolna i sve skupa traje jako kratko. Odlazimo nas dvije na našu kavicu. Brzo smo završili sve skupa ovaj put. Inače smo po par sati na onkologiji. To me je veselilo. Lupron mi nije odgovarao, ali nikako. Imala sam bolove u kostima i baš me je smetalo. Nedugo nakon injekcije, već na našoj kavi osjetila sam njegov učinak. Sljedeća kontrola za mjesec dana i sljedeća aplikacija Luprona. Od prvog puta sam znala da se nećemo dobro slagati nas dvoje. Tako je nekako i bilo. Prije zadnje kemo dugo sam razmišljala kako će mi se život razvijati bez onkologije. Eto ispada da sam bez veze razbijala glavu. Jer očito kad jednom dođeš na onkologiju, teško više da ne budeš dio nje. Taman sam se nekako spremala na neki "normalan" život. Kad ono idemo Lupron. Nisam baš bila oduševljena, toliko toga sam željela nadoknaditi, toliko toga popraviti. Trebala sam vrijeme. Dok sam bila u kemo čini mi se da nije bilo vremena za ništa. Iako je život išao, iako su se stvari odrađivale. Nije to bio život kakav treba biti. Odnosi su se pokvarili, mnogi ljudi su samo nestali, mnogi su bili tu puno manje nego što sam očekivala. Trebala sam vrijeme da se saberem. Trebala sam pokupiti mrvice koje su ostale i stvoriti nove odnose. Kažu ljudi koji su puno pametniji od mene da se najprije treba sve srušiti da bi se iznova izgradilo, na novim, boljim temeljima. To se kod mene upravo dogodilo. Bilo je momenata kad smo kao obitelj dotakli dno. Bilo je momenata da smo suprug i ja bili toliko daleko, da se nismo ni nazirali. Tek blijedi obrisi su pokazivali da smo još tu. Toliko međusobnog nerazumijevanja. Toliko prigovaranja. Bili smo toliko daleko da smo gotovo prestali komunicirati. Ja sam prestala tražiti, jer nisam dobivala ono što sam tražila. On je prestao nuditi jer to nije bilo ono što mi treba. Tada sam bila strašno povrijeđena, strašno ljuta i tužna. Ljudi žele pomoći, ali ne shvaćaju da mogu jedino pomoći ako poštuju naše želje. Ne shvaćaju da smo bolesni, da ne želimo pametovanje, da ne želimo filozofiranje. Nismo ostali bez mozga ako smo bolesni, znamo točno što nam treba. Ako to možete ljudi ispoštovati super. Ako ne možete samo se sklonite i nemojte nas držati za idiote. Znamo jesmo li žedni ili gladni, znamo jel nam se spava ili ne. Sve znamo, samo nam dajte prostora. Slušajte šta govorimo. Nismo birali biti bolesni. Jednostavno smo tu di jesmo. Isti oni koji smo bili i prije bolesti, sa istim razmišljanjima, sa istim pogledima, sa istim emocijama. Samo se sada to sve popelo na desetu potenciju. Sjećam se trenutaka kad smo prijateljica i ja bile po onkologiji. Sjećam se svoje hirovitosti, što je vrijedilo prije tjedan dana, danas više ne vrijedi. Stalno sam nešto izmišljala. Sad bi otišla na kat, sljedeći put ne bi i obrnuto. Ona je samo hodala za mnom. Pratila je šta mi treba i upravo zbog toga je drugačija i posebna. Takvih ljudi nema puno. Ljudi misle da znaju bolje, ali u ovom mojem slučaju, i sličnim slučajevima, vjerujte mi da ne znate. Ni mi sami ponekad ne znamo. Tako sam se nadala da ću dobiti to vrijeme nakon kemo. Bilo mi je potrebno. Međutim nakon prvog Luprona sam znala da borba još traje. Znala sam da se samo vrijeme između terapija produljilo. Znala sam da ako mislim išta moram upravo to vrijeme iskoristiti. Odlučila sam da se stvari moraju dovesti u red. Ja u neredu ne opstajem. Onaj trenutak kad sam spoznala da još nije gotovo, tada sam znala da grč koji sam osjetila prvi puta kad sam saznala dijagnozu nikada neće otići. Grč koji ne prestaje. Shvatila sam da svaki odlazak na onkologiju izaziva taj isti strah, svaka kontrola učini da ti se cijeli ovaj put odvije u glavi. Svaka nova terapija ti vrati onaj miris kemije, nakon svake terapije osjetiš onu laganu omaglicu koja ti kaže...grč je još uvijek tu i nikad neće popustiti. Danas dok sam bila na zometi, neki čovjek je dobio ne baš dobar odgovor od Profesora. Grč na njegovom licu mi je iznova pokazao kako smo mali i prolazni. Isti takav grč je prisutan pri svakom vađenju krvi i onda iznova olakšanje što je sve u redu. To je sada priča mog života i priča mnogih ljudi na onkologiji. Sudeći po širenju same zgrade nažalost biti će nas sve više. Neki će od nas otići po svoj lijek, a neki pak po svoj otrov. O nama ovisi što će od toga biti. Ja sam za sebe odlučila da sam dobivala lijek. I sigurna sam da mi je to bila najbolja odluka u životu. Ipak sam i dalje tu, bez obzira što će za neke ipak to biti otrov. Jedan jako pametan čovjek je znao često reći: "SVE JE U GLAVI MIŠKO!". Sigurna sam da je bio u pravu!!!!