Emocije su obilježile današnji dan. Prilika za još jednu priču. Nevjerojatno kako nas život testira, sad malo straha, pa malo sreće, pa malo euforije, sve to u jednom jedinom danu. Euforija u mojoj kući upravo traje. Naime danas je presudna rukometna utakmica između Hrvatske i Francuske. Napeto je do ludila, naprosto sam se morala skloniti. Iako sam strastveni navijač, danas nemam snage. Danas sam već odradila svoj dio ludila. Bila sam na punkciji nekakvih čvorova na štitnjači. Nalazi su za par dana. Nije me strah iako je iščekivanje rezultata najgori osjećaj na svijetu. Na kraju krajeva, nalazi ne mogu pokazati nešto što već nisam prošla. Iako sve u životu nastojim gledati pozitivno, iako sam svjesna da je sve prolazno, čovjek ipak osjeti posljedice svega što je prošao i prolazi. Toliko toga je ostalo kao posljedica kemo, mada se lavovski borim na svakodnevnoj bazi. Sama punkcija je gotovo bezbolna. Fizički gotovo ništa nisam osjetila, sve sam odradila kao i obično, s osmjehom na licu. Čak sam na odlasku rekla: "Hvala na ugodnom druženju". Ekipa koja je odradila punkciju je zbilja bila ugodna i nasmijali su se na tu moju rečenicu. Međutim psiha je kao i obično odvrtjela film. Vratila me u vrijeme Luprona i redovitih posjeta onkologiji. Nakon dva Luprona koji su me dobro zdrmali, Profesor je zaključio da mi više Luprona ne treba, jer sam ionako u menopauzi. Ta spoznaja je bila više nego ugodna. Nalazi svi uredni, a ja slobodna barem dva mjeseca. Bila sam presretna. Nolvadex i dalje u tijeku. Nemam uopće nikakvih problema sa tom spoznajom. Profesor kaže vidimo se za tri mjeseca, wooow sreća na vrhuncu. Jedino što me još koči da potpuno prodišem je perika na glavi. Nikako da se nje riješim. Kosa polagano raste ali ja sam po prvi puta u mojoj bolesti nestrpljiva. Jednostavno je više ne podnosim. Nervira me do ludila. Spremam se na put. Moram jednostavno otići od svega, maknuti se. Razbistriti glavu i posložiti kockice života na pravi način. Kupujem kartu za Njemačku, idem u posjetu sestri. Kosa nikako da prekrije glavu, obrve su već i počele rasti, ali kosa nekako sporo. Moram se slikati za osobnu, a tako ne želim na toj slici biti s perikom. Međutim nemam izbora. Sjećam se da me je taj dio tada strašno opterećivao. Gledajući to "perje" na glavi pomislila sam u momentu da bi se bilo dobro obojati. Iako sam odlučila koristiti prirodnu boju za kosu, tad prvi put sam kupila onu standardnu punu kemije. Toliko sam željela da mi kosa prekrije ćelavu glavu. E to je bio potpuni fijasko. Nikad, ali nikad nemojte ovako nešto uraditi. Kad sam oprala tu boju s glave doživjela sam apsolutni šok. Naime očekivala sam da će se nekim čudom manje vidjeti tak nedostatak kose, a zapravo sam dobila suprotan učinak. Danas kad razmišljam o tome, realno je bilo za očekivati tako nešto. Danas mi je to čak i smiješno. Tada sam plakala iz sveg glasa, bila sam slomljena. Prošla sam cijeli put liječenja i dotaklo me jedno obično bojanje kose. Nakon par dana stavila sam ponovo periku na glavu i otišla napraviti osobnu. Slika je ispala pristojna. Čak sam i obrve lagano iscrtala. Nakon nekih mjesec dana sjela sam u autobus i krenula na psihički oporavak. Bez perike, kose taman toliko da pokrije tjeme, bila sam slobodna i uzbuđena kao malo dijete. Boravak kod sestre je u najmanju ruku bio pun pogodak. Proljeće je pokazalo svu svoju raskoš. Njemačka je zemlja zelenila, zemlja predivnih boja i mirisa. Kratko rečeno uživala sam u svemu tome. Nisam imala nikakvih obaveza, mislila sam samo i isključivo o sebi. Bilo je trenutaka kad se nisam htjela vratiti. Bilo je trenutaka kad mi se sve činilo tako daleko. Kao da sam proživjela jedan drugi život. Kao da je netko drugi bio na kemo, kao da je nekim tuđim venama tekla. Nakon predivnih dvadeset dana bila sam spremna na povratak. Složene glave i složenih emocija. Osjećala sam da sam na pragu novog početka. Zaista, tako sam bila zadovoljna i poletna. Sjećam se da sam na povratku po prvi put zahvalila na svakoj kemoterapiji. Zahvalila sam za novu priliku koja mi je pružena. Zahvalila sam na svakoj injekciju koju sam dobila, jer sam naučila puno. Naučila sam najvažnije. Moram biti sebi prva i moram se čuvati. Teško je u vrtlogu života misliti na sebe, posebno ako si roditelj. Djeca te uzmu cijelog, ne zato što oni previše traže, nego jednostavno zato što ne možeš odoljeti onim malim ručicama kada te grle. Ne žalim ni za jednim zagrljajem, ni za jednim poljupcem koji sam dala. Dapače opet bi sve ponovila isto. Ali u svemu tome zaboraviš sebe. Barem ja jesam. Lijepa je ova naša Hrvatska, prelijepa. To je bila misao kad sam prešla granicu. Šteta što je vođena na krivi način. Kad su moji došli po mene, shvatila sam u momentu zašto je vrijedilo sve ovo proći. Shvatila sam da obitelj nema cijenu. Ljeto se bližilo, a ja sam jedva čekala osjetiti zrake sunca na koži. Često se spominje da sunce treba izbjegavati, ja se na to ne obazirem. Sunce, more, plivanje, sunčanje, to je nešto što me veseli, što me ispunjava, nešto u čemu uživam. Prošlo ljeto mi je otišlo na liječenje, zato u ovome uživam još više. Nekako u sred ljeta sam posjetila onkologiju. Otišla na redovnu kontrolu. Nekako sam se i odvikla od onkologije. U sred ljeta je još gore biti tu. Ljeto je vrijeme bezbrižnosti, vrijeme veselja, vrijeme uživanja. Onkologija ne pruža nista od toga. Još jednom zahvalim jer sam ovdje provela zimu, a ljeto mi je ostalo moje i samo moje. Nalazi kao i obično uredni, samo se dešavaju nakakve aktivnost jajnika iako sam u menopauzi. Ja već neko vrijeme osjećam da se nešto dešava u organizmu. Još uvijek sam mlada i znam da je prerano za menopauzu. Osjećam da se organizam oporavlja i da će vrlo brzo doći u svoje prirodno stanje. Preporuka profesora: "Vidimo se za tri mjeseca. U međuvremenu izvadite hormone. Vidjet ćemo kako će se stvari odvijati". Odlazim sretna što imam još tri mjeseca mira. Do sljedeće kontrole ne želim misliti ni o čemu. Uživala sam u svakom danu. Čuvala sam djecu susjedi i kupala se. Uživala sam čuvajući djecu, ta mala stvorenja ti se uvuku pod kožu. Iako nekad znaju biti naporna i zahtjevna, ništa ne može platiti taj zagrljaj koji ti oni daju. Polako ulazimo u jesen, ljeto je iza mene. Napunila sam "baterije". Spremna sam za nove pobjede, spremna za nove kontrole i nove izazove. Znam da me čeka još dosta toga, ali ja se ne predajem. Borim se i dalje. Rak je ostavio svoje posljedice, dojka je podsjetnik na to. Ne samo dojka, puno toga je drugačije.Promijenjeni su stavovi, pogledi na život. Govorim i o fizičkim promjenama kao što su: grčevi u nogama, umor, dioptrija.....i da ne nabrajam šta sve ne. Najluđe od svega je što zaboravljam, u najmanju ruku, ko starica. Nekad mi bude smiješno, a nekad i ne. Nekad se toliko iznenadim koliko mi malo treba da zaboravim. Dok se okrenem zaboravila sam radnju koju sam radila sekundu prije. To te samo podsjeti da nisi više isti, niti ćeš ikad biti. Ja smatram da niti ne trebaš biti isti. Svako iskustvo te u životu oblikuje. Bilo dobro ili loše. Treba smoći snage pa iz onog lošeg izvući nešto dobro. Za mene je dobro to što se nisam predala, što sam se borila i što se borim još uvijek. Što je jači suparnik to je slađa pobjeda. Zato je moja pobjeda izvanredna, jer je suparnik bio poprilično nezgodan. Šteta što naši rukometaši danas nisu izvojevali pobjedu, iako smo svi srcem bili uz njih. Kako bi samo to bila slatka pobjeda, ali nažalost suparnik je bio jači. Međutim to je sport, danas su izgubili, a već sljedeći put mogu biti na vrhu svijeta. Ja sam imala jednu priliku, iskoristila je i pobijedila. Ja sam već na vrhu. Dignute glave, ponosna na sebe i sve ljude koji su pobijedili i koji se još uvijek bore. Naprijed, samo naprijed, ne osvrćite se i sigurno ste pobjednici!!!!