Prehlada me danas oborila u krevet 😔. Od sinoć me glava ne prestaje boljeti. Iako sam prošla rak nikad nisam bolesna. Do same dijagnoze doktor je za mene bio nepoznanica, a tako se nastavilo i nakon dijagnoze. Često sam sa prijateljicom komentirala kako su mi nalazi stalno odlični, a u meni je rastao rak. Pomalo neshvatljivo. Čovjek iako se osjeća dobro ne mora značiti da je zdrav i obrnuto, ako se osjećaš loše ne mora biti da si bolestan. Danas sam baš nikakva, ali i to na kraju nije loše jer mi se oslobodilo vrijeme za pisanje. Pisanje je jedna vrsta mog ispušnog ventila i vrsta satisfakcije. Jučer su se u Zagrebu dešavale divne stvari. Dala su se razna priznanja ženama koje su oboljele od karcinoma. Uglavnom, nagradu za ženu godine dobila je Ivana Kalogjera. Žena koja je osnovala stranicu Nismo Same. Žena koja je uz sve teškoće i borbe uspjela rak kao takav dignuti na višu razinu. Na razinu razumjevanja i prihvaćanja. Prije par dana sam i sama prisustvovala na konferenciji o raku u Splitu. Puno se govorilo o napretku medicine i ljekova za rak. Krajnji je cilj da se rak pretvori u kroničnu bolest. Do sada smo rak smatrali smrtnom presudom. Iako su brojke preživljavanja u Hrvatskoj katastrofalne, strašno puno je preživjelih. Vezujući se za nove lijekove vraćam se u vrijeme moje prve zomete. Oduševljena spoznajom da ću umjesto terapije koja traje tri sata primati terapiju od petnaest minuta stigla sam na onkologiju. Vrijeme je bilo pravo proljetno. Sve je od ranog jutra govorilo da će to biti jedan divan dan na onkologiji. Bila sam puna života i zanosa. Zrak je bio ispunjen mirisima i sve je mirisalo na još jednu pobjedu. Stigla sam na red jako brzo, nalazi svi uredni. Kemo me nije ni dotakla 😉. Petnaest minuta, u meni je sve pjevalo. Petnaest minuta svaka četiri mjeseca. To je gotovo pa ništa, to ću odraditi lijevom rukom. Žuta stolica je spremna za mene, a i ja za nju 😊. Malo teže pronalazimo venu koja je još uvijek dobra. Pošto sam odstranila lijevu dojku sve terapije dobivam u desnu ruku. Nakon šesnaest kemo vene su već dobro istrošene. Uglavnom, spajam se i ponovo onaj poznati osjećaj kemije kroz organizam. Petnaest minuta prolazi za čas. Kod mene je specifično to što čim dobijem nekakvu terapiju u očima osjetim njeno djelovanje. U momentu mi oči "zaplivaju" u toj kemiji. Nema veze, već sam navikla na to. Sunce i dalje grije, ptice i dalje pjevaju, cvijeće i dalje cvate i miriše. Život uprkos svemu ide dalje. Odlazim kući. Zadovoljna i sretna. Sve je prošlo najbolje moguće. Mislim se :"mirna sam četiri mjeseca". Vrijeme između kontrola i terapija je sve duže i to me veseli. Bliži se dan krizme moga sina. Sva moja energija je usmjerena ka tome. Pripreme su u tijeku i sve ide po planu. Nakon zomete sam par dana malo osjećala kostobolju i mislila sam da je to to. Iako sam već naučila da te život svako toliko iznenadi, ponovno sam ostala zatečena u petak, dva dana prije krizme. Da li zbog zomete ili jednostavno zbog "loše sreće" osjetila sam da sam na rubu upale zuba. Istog momenta sam otišla po antibiotik. Pošto sam već dobila zometu apsolutno nikakve zahvate ne smijem raditi na zubima. Uostalom, ionako imam savršen osmjeh nema ni potrebe da radim nešto. Nedjelja jutro, lagano počinjem oticati i na rubu sam živčanog sloma. Upadam u takvu nevjericu da sam se jedva odvukla u crkvu. Sin se krizmao, a ja sam sve to skupa jedva izdržala. Slikavanje na kraju je bilo zastrašujuće, doslovce sam osjećala kako otičem. Do kraja mise sam se već izobličila. Popodne mi je prošlo u ludilu, popila sam šake tableta za umirivanje boli, ništa nije bilo učinkovito. Napokon je završio i taj dan. Umjesto da sam uživala taj dan, ja sam se zbilja napatila. Samo sam čekala da legnem i da sve prođe. Sutra dan sam otišla do zubarice. Ona nije mogla napraviti ništa jer ne smije ništa. Antibiotik do daljnjega. Od tada počinje ludilo oko tih zubi. Nakon samo mjesec dana sam završila ponovno na onkologiji. Moramo sačekati bar tri mjeseca od zomete da bi išta mogli raditi na zubima. Napravila sam tada bezbroj snimaka, bezbroj pregleda. Dogovoreni termini za operaciju zuba. Pa onda snimka pokazala da to nije taj zub već zub do njega. U to vrijeme sam stalno bila na relaciji, zubar-onkolog. Bila sam u začaranom krugu iz kojeg više nisam znala kako izaći. Ljeto je već u punom jeku, a još uvijek ne znam šta će biti od svega. Da li ću nastaviti sa zometom, da li ću morati na još jednu operaciju, da li je zometa pokrenula sve ovo? Milijun pitanja u glavi, a odgovora nigdje. Tako sam se veselila tom vremenu bez doktora, a zapalo me da svako toliko moram kod njih. Toliko o životu i iznenađenjima koje ti on donosi. Bilo je trenutaka da bi najradije sve zube počupala i bila bez njih, a toliko sam se veselila zbog njih. Još jedan primjer da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo. U svemu ovome potajno sam se nadala da je zometa iza mene i da jednostavno nismo kliknule. Jednostavno se nismo složile i nadala sam se da se nećemo družiti. Na kraju se petnaest minuta pretvorilo u devet mjeseci. Da nisam izvadila jajnike točno sam mogla roditi 😉. Nakon pustih pregleda i dogovora Profesor je zaključio da zometa nije razlog mojih problema sa zubima, da se jednostavno dogodilo kako se dogodilo. Iako se nisam veselila zometi odlučeno je da idemo sa sljedećom aplikacijom kad se sve smiri. Kao što sam rekla sljedeća je zakazana nakon devet mjeseci. Na kraju krajeva ko sam ja da proturječim Profesoru, a za pravo reći imala sam potrebu. Poštujući njega i njegovu stručnost suzdržala sam se od komentara. Ljeto je prošlo, zima je opet tu. Zometa zakazana nakon još jednog Božića, nakon još jedne Nove Godine. Ponovno sam u pripremi, ponovno u nalazima, ponovno u iščekivanju. To je valjda sada moj život. Život onkološkog bolesnika. Do danas sam dobila pet zometa, nikad se više nije pojavio problem sa zubima, mada sam stalno imala antibiotik kod sebe za ne daj Bože. Ponovno je Profesor dokazao da je u pravu, ponovno je potvrdio da je vrijedan povjerenja (barem za mene). Došla sam do kraja, sa ovim postom završavam priču o prošlosti. Naime prošlost je iza nas, iza mene. Sve ovo što sam do danas pisala je dio moga života, dio mene. Sve ovo me je oblikovalo u osobu kakva sam danas. Od danas želim pisati o sadašnjosti, o budućnosti, o planovima kako i na koji način djelovati. Kako pomoći, kako promijeniti svijest o raku. Rak nije kraj, ja bi rekla da je početak. Početak neke nove sfere, nekih novih zadataka, novih avantura i uspjeha. Rak je samo jedan izazov koji sam morala proći. Život je čudo i znam da mi sprema još izazova. Ne treba se bojati, ako sam prošla rak, mogu, čini mi se, sve. Potaknuta djelovanjem dragih žena iz udruge Sve za nju i Nismo Same, vjerujem da mogu napraviti promjenu. Vjerujem da svi mi koji smo bili bolesni možemo napraviti više. Možemo se udružiti i pomoći jedni drugima, a posebno onima koje tek čeka borba. Samo da im pokažemo da smo još tu, da živimo, djelujemo, postojimo... Da im pokažemo da se može. Naravno da ne uspiju svi, ali ima nas puno i bit će nas još više. Krenimo misliti više jedni na druge. Demistificirajmo rak. Pokušajmo i drugima pokazati da je vrijedno borbe, da su ONI vrijedni borbe. Kako je Profesor na konferenciji rekao, napravimo rak kroničnim, a ne smrtnim. Napravimo promjenu, da ljudi s rakom budu prihvaćeni. Da budu dio društva, jer oni to jesu. Jer mi to jesmo. Nismo zarazni ni kužni. Samo smo imali rak i pobijedili ga. Ja osobno nikada ne bi bila tu gdje sam sad da nije bilo raka. Nikada ne bi napisala niti slova. Iako ne pišem o veselim temama, dok pišem ne skidam osmjeh s lica. Zašto??? Zato što sam dobila još jednu priliku i namjeravam je iskoristiti bez obzira što ko mislio o tome. Vjerujte, isplati se 😁😁😁