Grad velikih žena!

Već danima razmišljam kako dalje pisati? Do sada sam pisala o mojoj borbi s bolešću, sad je tome došao kraj. Ne želim se više vraćati u prošlost. Najgore sam ostavila iza sebe, međutim više nisam sigurna imam li šta reći? Već je prošla godina od kako sam se pridružila stranici Nismo Same i pročitala sam na stotine priča žena koje su se borile ili se bore sa istim "opakim stvorim". Te me priče iznova i iznova oduševljavaju i inspiriraju. Potaknuta promjenama koje se događaju, promjenama koje te žene rade i sama sam poželjela napraviti promjenu. Prije nekih pola godine u meni je sazrela želja da napravim iskorak. Kao prvi korak koji sam napravila je bilo da sam se priključila Klubu žena liječenih od karcinoma dojke u Omišu. Klub kao takav već godinama dobro funkcionira. Plaćamo godišnju članarinu i u sklopu toga imamo ultrazvučne preglede jednom, po potrebi dva puta godišnje. Imamo organizirana mjesečna druženja, par puta godišnje jednodnevne izlete i naravno nekakve akcije. Jedna od tih akcija je bila i danas. Danas se u cijeloj zemlji održava "Dan narcisa". Iako smo mali klub i malo mjesto organizirali smo to dosta dobro. Jedan dio žena je bio u Omišu, jedan dio u Dugom Ratu. Cvjetovi su se prodali, neki novci su se skupili, a iznad svega srca su se napunila. Sa istim tim ženama sam prije sedam dana bila na jednodnevnom izletu u Stonu na "festivalu" kamenica. Bilo je živo i veselo. Upoznali smo se međusobno i dobro se zabavili. Na samom početku putovanja sam bila poprilično skeptična. Naime nisam poznavala gotovo nikoga. Nekih četrdesetak žena u autobusu koje se međusobno poznaju i ja kao "nova". Osjećala sam se kao uljez, a tako sam imala potrebu pripadati. Nakon nekog vremena sam se opustila i shvatila da sam ja ta koja mora odraditi prvi korak. Kad sam tu kočnicu otpustila dan je krenuo u super smjeru i na kraju mi je bilo odlično. Na kraju krajeva svi smo mi krojači svoje sreće, iako mnogo puta nailazimo na prepreke. Nekad mi se čini da je lakše bilo preboljeti karcinom nego nastaviti živjeti nakon. Naime, nekako u isto vrijeme kad sam se priključila klubu žena, javila sam se i u Županijsku Ligu za rak u Splitu. Tako sam se veselila mogućnosti da u velikome gradu krenem s nekakvim zadacima. Dok sam bila bolesna, kao što sam već rekla, život se odvijao jako brzo. Kada je sve prošlo našla sam se u situaciji da sam doslovce nigdje. Samo sam se jedan dan osvjestila i shvatila da ne pripadam nigdje. Ja sam i dalje bila ona ista žena, supruga, majka, prijateljica, sestra, ali kad bi ostala sama pitala sam se gdje pripadam? Prije bolesti sam normalno radila i pripadala nekom kolektivu, kad sam se razbolila opet sam pripadala nekakvom kolektivu, kolektivu bolesnika. Znala sam točno što i kako, onkologija mi je bila kao drugi dom. Dok ovo pišem ispada da sam nezadovoljna, ali nisam. Samo želim djelovati i osjećati se korisnom. Želim biti ravnopravan dio društva. Na kraju krajeva mi smo veliki dio društva iako smo bili, ili jesmo, bolesni. Što se tiče moga djelovanja u velikom gradu doživjela sam pravi fijasko. Iako sam poslala nekoliko poruka, iako sam bila na konferenciji, iako sam bila u Splitu u šetnji kao potpori ženama oboljelih od karcinoma dojke, nisam dobila priliku. Ne želim ulaziti u razloge Lige zašto i zbog čega nisam uključena ali moram si priznati da sam razočarana. Ja sam očito jedna od onih koji moraju imati nekakvu okupaciju. Smatram da se puno više može napraviti nego se radi. Zašto stvari stoje tako ne znam, a nisam sigurna ni da želim znati. Možda im jednostavno nisam simpatična 😊. Upravo zbog toga sam danas iznimno sretna i zadovoljna. Danas sam nakon dugo vremena bila dio priče, dio kolektiva i dio dobre atmosfere. Iako je Omiš malo mjesto napravile smo veliku stvar. Makar jedna žena preventivno ode na pregled napravljeno je puno. Sve u životu počinje prvim korakom, smatrala sam da je šetnja sa Ligom prvi korak, ali izgleda da nije. Izgleda da je moj put malo drugačiji. Po svemu sudeći veliki grad nije za mene, mora biti da sam zagrizla preveliki korak. Međutim nisam žalosna, dapače, sretna sam i zadovoljna. Život je ispred mene i samo je nebo granica. Morati ću napraviti više malih koraka da bi došla do velikih. Strpljivost se isplati, a ja sam strpljiva žena. Danas sam ponosno na desnoj strani prsiju nosila svoje ime, a na lijevoj strani, na onoj na kojoj sam operirana, sam nosila bedž Nismo same. Ipak je jedan veliki "grad" bio uz mene ili bolje rečeno "grad velikih žena".