• Admin

Kraj kao promjena???

Prekrasan je dan. Sve miriše, sjedim u dvorištu i pokušavam sabrati misli. Danima mi se jedna te ista rečenica vrti u glavi. Uz sav trud i želju ne mogu je izbaciti. Ne znam da li itko od vas gleda seriju"Dr.House"? Naime prije par mjeseci sam gledala jednu u nizu tih epizoda u kojoj je izrečena rečenica koja mi neda mira. Dr. House kaže: "Skoro umrijeti ne mijenja ništa, umiranje mijenja sve". Svako toliko zastanem nad tom izjavom. Ponekad mi se čini kao puka priča, a ponekad kao brutalna istina. Svi već znamo da me dotakla bolest i da zbog te bolesti i pišem ovo sve što pišem. Znači skoro umrijeti je ipak promijenilo nešto. Kod mene i kod svih meni sličnih smatram da se promjena dogodila. Ja sam neke stvari posložila malo drugačije, opuštenija sam, direktnija, hrabrija. Ipak je došlo do promjene. Međutim kad kaže smrt mijenja sve, e tu zastanem. Zbilja mijenja. Mijenja život iz temelja, mijenja navike, mijenja osjećaje. Mijenja sve. Gledam promjene koje sam napravila. Osjetim ih ja, oko mene je ostalo sve isto. Isti ljudi, isti obrasci ponašanja, ista druženja, ista kolotečina, djeca, suprug, obaveze. Zapravo nije se ništa promijenilo. Na kraju to mi tako i odgovara, svi mi imamo neki svoj komfor koji ne želimo mijenjati. Kad smrt nastupi komfor se mijenja, mijenja se ritam za svih. Osoba koja je otišla ostavlja prazninu koju nitko i ništa ne može ispuniti. Jučer sam bila na jednom pogrebu, mlad čovjek, tuga beskonačna. Gledam moju prijateljicu, gledam njenu djecu, tri cure. Upravo se mijenjaju, prolaze transformaciju života. Susreću se sa onim neminovnim i konačnim. Onim što nas mijenja iz temelja, onim što nam ne ostavlja izbor, osim izbora kako ćemo to sve podnijeti. Pogledavam ljude, masa ih je, svi su tužni i uplakani. Emocije su toliko jake da se gotovo mogu opipati. Pokop i kraj. Odlazimo svojim kućama, odlazimo u svoje male živote i svoje svakodnevnice, u svoju rutinu. Samo kod njih ništa više nije isto!!! Kod njih se dogodilo upravo ono što Dr.House kaže:"smrt mijenja sve". Mi ostali možemo žaliti i tugovati, ali nismo promjenjeni, nismo dotaknuti. Ljudi kažu da treba iz svega izvući nešto dobro. Smatram da je to ponekad jednostavno nemoguće. Kako iz kraja izvući išta drugo osim kraja? Možemo biti i pozitivni i veseli dok smo tu, ali nakon kraja je i dalje samo kraj. Tuga onih koji ostaju s vremenom će biti podnošljiva, život te ne pita samo ide. To je taj izbor koji nam je dat, dalje sa osmjehom ili sa suzom? Treba dati i suzi priliku, treba odtugovati, isplakati se, odbolovati bol. Smatram da je potrebno znati sebe i svoje osjećaje. Ja nastojim biti okrenuta pozitivi, ali ne ide uvijek. Postoje oni dani kad mi je tuga najbolji prijatelj, postoje oni dani kad zaronim u dubine svoje duše i osjetim svu tugu ovoga svijeta, osjetim bol, osjetim tu prolaznost koja je neminovna iako o njoj ne mislim. Kad se dogode situacije poput ove shvatim da imam nevjerojatnu sreću. Shvatim da je život tek tren u vječnosti. Dođem do trenutaka kad sam bila na rubu, kad sam bila na dnu. I iznova sebi dajem zasluge za to. Zaboravljam da sam odnekle morala dobiti snagu. Vjerujem da će i one dobiti snagu za prelazak iz suza u osmjeh. Dalje treba ići, jer nazad ne možemo. Ja osobno ne želim natrag, samo naprijed iako to znači da idem kraju. Kraj mora doći to je ona pravda koja nas svih čeka. Nekoga prije, nekoga kasnije. Ne možemo znati kada će doći i ne moramo. Između se dešava život. To je nešto na što možemo utjecati. Možemo izabrati živjeti u komforu ili učiniti iskorak. Možemo izabrati mijenjat sve iako smo živi. Zašto moramo umrijeti da bi se napravila promjena? Zašto ne bi svojim životom napravili promjenu? Smrt je ionako nešto što nas svakako čeka, to nam je svima zajedničko. Još uvijek sjedim u dvorištu, sunce mi miluje noge. Na neke situacije ne možeš utjecati, ono što možeš je ispružiti ruke,  jako zagrliti i pokazati da si tu. Ptičica je sletjela kraj mene kao da kaže osvrni se, prekrasan je dan. Zbilja je, pravi proljetni, ruža je procvjetala, trava miriše. Život se odvija na svakom koraku!!! A smrt? Ona dolazi i odnosi, tu ne možemo ništa. Ja je nastojim gledati kao prijelaz iz jednog života u drugi. Drugi koji je bolji, ljepši, sretniji, opušteniji i vječan. 

Mi koji smo imali rak često kažemo da rak nije kraj. Vjerujte i nije. Isto tako mislim da ni smrt nije kraj. Volim to gledati kao početak onog vječnog i ljepšeg života!!!!

Ipak smo mi Božja djeca koju On ljubi bezuvjetno. Samo moramo otvoriti srce prema njemu i jedni prema drugima. Voljeti se, ljubiti i biti tu jedni za druge. Napravimo promjenu dok smo živi da nas smrt ne bi morala mijenjati. 

Kraj ne mora biti kraj!!!!!

Vječnost nas čeka i novi susreti s voljenima.

139 views

Udruga Caspera

Trg Franje Tuđmana 3/1

21000 Split

IBAN: HR12 2340 0091 1110 6546 4

SWIFT: PBZGHR2X

Radno vrijeme: Uz prethodnu najavu na dolje navedene kontakte (zbog pandemije)

email: casperasplit@outlook.com

mob: 091 953 43 58

  • Facebook
  • Instagram
  • YouTube

Pratite nas i na društvenim mrežama

©2020 Caspera. Powered by JeMaJo'S.