Zumba!!!

Cijeli tjedan gotovo pa savršen!!! Od subote same dobre vibracije. Najprije treking, ovaj put malo manje kilometara, ali isti onaj osjećaj uspjeha. Zatim teta pričalica u nedjelju i četvrtak. Srce veliko kao kuća. Dječica u bolnici su predivna, jako nam se vesele. Sat vremena prođe kao deset minuta, ne okrenem se i vrijeme je isteklo. Redovito ostale tete i ja odlazimo kući sa veeeelikim osmjehom. Djeca ostaju u svojim sobama zadovoljna i sretna. Roditelji oduševljeni što uopće postojimo i što im barem malo olakšamo. Jučer dok sam se spremala u bolnicu nebo se oblačilo i nagovještavalo kišu. Malo sam bila zabrinuta jer je najavljeno nevrijeme, ali svejedno sam krenula. Stigla sam u Split, parkirala ispred bolnice i čekala prestanak kiše. Grmilo je, sijevalo, padalo, a ja sam se molila da stane barem na pet minuta da "odletim" do ulaza. Napokon je malo utihnula, istrčala sam iz auta i ušla u bolnicu. Popela sam se uz stepenice do vrha bolnice. Dječji odjel je na četvrtom katu. Ušla sam u jednu od soba gdje je bio dječak. Pročitala sam mu dvije priče. U jednom momentu sam zastala i osvrnula se oko sebe. Vani je rominjala kiša, čula sam njeno tiho tapkanje i pogledala dječaka. Nigdje drugdje nisam ni željela ni trebala biti. U dubini sam osjetila potpuno ispunjenje, stvarnu svrhu postojanja. Jutros je sunce sjalo ni traga sinoćnjem nevremenu. Probudila sam se sretna i još uvijek pod dojmom bolnice. Danas me čeka "javni" nastup, bila je sljedeća misao. Cijeli dan sam samo o tome razmišljala. Naime prije par mjeseci sam počela trenirati zumbu. Sve je počelo zbog zdravstvenih "problema". Pošto imam smanjenu gustoću kostiju morala sam se početi baviti nekom tjelesnom aktivnošću. Pošto sam cijeli život sanjala da nešto plešem zumba se činila kao pravi izbor. Nakon večerašnjeg nastupa sam sigurna u to. Stigli smo u dogovoreno vrijeme i krenuli sa završnim dogovorima. Podijeljene su nam majice i napravili smo kratku probu. Nastupali smo treći po redu. Iako smo već taj ples prošli bezbroj puta držala me je lagana trema. Nikome od nas nije bilo baš svejedno ipak nismo profesionalne plesačice. Svaka od nas je tu došla rekreativno i sad će nastupiti na pravoj bini. Ja sam stalno razmišljala o tome kako ce to sve skupa ispasti, gurala sam se u zadnji red misleći tako ću manje biti viđena. Došao je i taj trenutak. Popele smo se i krenula je muzika. Blago rečeno obuzela me euforija, koraci su dolazili sami od sebe. U jednoj sekundi sam pogledala ostale moje plesačice, sve smo plesale kao jedna. Svaka je imala ogroman osmjeh na licu i znala sam uspjele smo. Znala sam sretne smo!!!! Ja sam sretna. Toliko dobre energije, toliko ponosa na jednom mjestu i ja sam dio toga. Gledam sve te žene ni jedna nije mislila da će nastupati u četrdesetima. Ja kao neko ko je prošao j....rak plešem zumbu. Hej pa ima li boljeg dokaza da rak nije kraj. Nekad razmišljam na način da nije bilo tog mog suputnika nikada ne bi dosegla nivoe sreće koje sam dosegla. Nikada vjerojatno ne bi ni pomislila na zumbu jer bi mislila da to nije za mene. Međutim kad se suočiš s dijagnozom i još je preživiš shvatiš da je sve za tebe i da svemu moraš dati priliku. Iznad svega sebi moraš dati priliku i možda se iznenadiš. Ja sam se iznenadila u mnogo čemu. Iznenadila sam se najprije sama sebe. Iako sam prošla kemo, još uvijek imam energije, još uvijek sam znatiželjna i pomalo zaigrana. Iako imam četrdeset i pet ponovno pronalazim dijete u sebi. Dijete koje se veseli prvom koraku, prvoj petici u školi, prvom zaljubljivanju, životu koji je ispred njega. Nakon svih ovih malih sitnih uspjeha i ja se veselim svako novom danu. Uz sve ovo iznenadili su me i ljudi. Mnogo je ljudi koji pršte energijom i koji šalju dobre vibracije samo ih treba vidjeti. Najviše od svega sam iznenađena svojim uživanjem u svemu. Momentalno pišem i osmjeh ne silazi s lica. Na početku sam napisala gotovo pa savršen tjedan. Jedna mala sitnica je pokvarila ovotjednu idilu. Na ultrazvuku je doktor vidio nešto, vjerojatno nekakav kalcifikat u operiranoj dojci. Moram odnijeti mamografiju na uvid. Ohrabrena raznim iskustvima ostalih lavica, ovu sitnicu sam odlučila staviti sa strane. Ako nešto mora biti od toga svakako ne mogu pobjeći pa zašto onda uništiti ove predivne dane? Sutra me čeka novi nastup, veselim mu se svim srcem. Nakon svega nas čeka veliki party i uživat ću. Plesati ću, pjevati i nazdraviti životu. 

Pjevala sam i prije tri dana kada sam bila na jednoj krizmi. Uživala sam pustiti glas iako sam se cijeli život sramila toga. Još je jedan strah pobijeđen. Kad imaš dobre ljude, dobru atmosferu, nevjerojatnu energiju onda ništa nije problem. Možeš i pjevati i plesati. Možeš bome otplesati i zumbu!!!!!