• Admin

Prošlost ostaje prošlost!!!

Danas sam nekako podijeljenih osjećaja. Naime prije tri dana sam bila na onkologiji. Otišla sam po zadnju zometu. U dubini sebe sam zahvalna što je zadnja, a s druge strane sam ponovno u onoj istoj situaciji u kojoj sam već bila. Što sad? Što dalje? Ima li dalje? Logično bi bilo da sam sretna i zadovoljna, napokon je došao i taj dan, gotovo, nema više. Međutim ne osjećam se baš tako. Pomalo se ponašam poput taoca koji se vezao za svog otmičara. Osjećam povezanost sa onkologijom. Nakon svih godina, terapija i druženja kao da će mi malo i nedostajati. Vjerujem da će mnogi pomisliti kako nisam sva svoja, ali neka. Zometa je kao i svaka do sada prošla u redu. Nalazi su svi uredni. Gotovo nikakvih nuspojava nemam, osim stalne nadutosti. To je stanje koje traje skoro tri mjeseca. Malo me smeta, ali to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Sada kada se vraćam unazad (mada se ne treba vraćati u prošlost, tamo ionako ne možemo promijeniti ništa), napravila sam dobar posao. Ponekad mi se čini kao da se sve događalo nekom drugom. Uzmem neke slike i prisjetim se ćelave glave i podbulog lica i bude mi jasno da sam sve to odradila ja, samo ja. Tada budem ponosna i u isto vrijeme prestrašena, bilo je "gusto". Uvijek i iznova se pitam, što sam naučila iz svega i jesam li naučila išta? U onim danima kad i nisam baš raspoložena, kad sam umorna i bezvoljna čini mi se da se nisam pomakla ni milimetra. S druge strane kad sija sunce i kad sam aktivna čini mi se da sam naučila puno. Boraveći na onkologiji vidjela sam i čula svakojakih priča i životnih situacija. Ni jedna nije bezazlena (u suprotnom ne bi bila na onkologiji). Strašno puno je mladih žena, mladih mama. Promatrajući sve to od srca zahvalim Svevišnjem što je dozvolio da mi djeca donekle odrastu. Lakše se bilo nositi sa svim, kad su oni gotovo samostalni. Evo cijelo jutro sam sama, tako mi odgovara. Sabirem misli i pokušavam odrediti pravac. Kao što sam već pisala, plešem zumbu. Ples kao takav me ispunjava i radi mi zadovoljstvo. Puno je pozitivne energije. Družim se sa ženama iz kluba. Sve me to okupira i uzima mi vrijeme i super da je tako. Mada sam često u nekom bestežinskom stanju i čini mi se da lebdim negdje između, kao da još nisam otkrila svrhu. Smatram da je čovjek stvoren da stvara, a meni se stalno čini da stagniram, uopće nemam predodžbu kud da krenem. Kažu da u životu ne treba ništa forsirati, sve ti dođe u pravom momentu samo treba biti strpljiv. Malo sam danas melankolična, valjda mi već fali onkologija 😉😉😉. Sljedeća kontrola je za šest mjeseci. I tako u mojoj melankoliji izađem vani. Sunce me pomilovalo, cvijet je zamirisao, lahor zagrlio. Odjednom spoznaja :"to je ono što treba vidjeti, upravo je sve posloženo kako treba". Znam se zatvoriti u svoju ljušturu i danima preispitivati sebe, svoje postupke, svoje djelovanje. Tada kao da ništa nisam naučila. Tek jedan mali "klik" me vrati na pravi put i shvatim da sam drugačija nego sam bila. Upustila sam se u neke aktivnosti o kojima nisam ni sanjala. Upoznala neke divne žene, neke stvarno, a neke virtualno. Nekima se divim, neke tješim, sa nekima se smijem. Kad sve ovo stavim na "papir" i nije to baš loše. Dapače rekla bih da je dobro. Sa zometom je završeno još jedno poglavlje u životu. Jedno poglavlje koje me pripremilo za naredne godine. Poglavlje iz kojeg sam izašla hrabrija, snažnija, a iznad svega bogatija. Na kraju bolest me obogatila na mnogo načina. Iako put nije bio bezazlen pokazalo se da iz najtežih situacija naučimo najviše. Ja sad moram shvatiti da je onkologija iza mene i da mi ostaju tek povremeni izleti na istu. Odlazeći s terapije zadnji put jedna od predivnih sestara mi je dobacila :" Vidimo se". Nasmijala sam se i odgovorila:"Nadam se da ne". Nasmijala se i ona i ostale. "Onda negdi drugo" dobacila je ona veselo, a ja sam po ko zna koji put zaključila da su predivne. Toliko  toplih i požrtvovnih sestara na jednom mjestu, na Splitskoj onkologiji. Vjera da su ljudi dobri samo je potvrđena 😊, a ja sam jedna od sretnica koja je uživala njihovu pažnju. Iako si bolestan s njima to zaboraviš. Ljeto kuca i ja se spremam na uživanje, a sve ostalo će doći kad bude trebalo. Vjerujem da se stvari ne događaju slučajno, sve je dio jednog velikog plana za svakog od nas. Moramo se samo prepustiti, a to je nekad najteže. Novi period dolazi i ja sam spremna, što god to da bude. Upravo mi je kćerka poslala poruku da me časti masažom sljedeći tjedan 😊. Jesam rekla da ću uživati?  Nisam dugo čekala. Iako mi je onkologija bila suputnik ove četiri godine vrijeme je da svatko ode svojim putem. Ja u neke nove pobjede, a ona i dalje ostaje na istom mjestu, da pruži nadu ostalima koji budu dolazili. Sresti ćemo se za šest mjeseci i malo se podružiti. Nadam se nikada više onako intenzivno kao što smo znale. Ipak je ona samo zgrada bez emocije. Ljudi unutra je čine posebnom, a s njima se mogu družiti i u nekom drugom okruženju. Svima koji budu dolazili neka je gledaju ko prijatelja jer tu nam se spašavaju životi. Sretno!!!!

106 views

Udruga Caspera

Trg Franje Tuđmana 3/1

21000 Split

IBAN: HR12 2340 0091 1110 6546 4

SWIFT: PBZGHR2X

Radno vrijeme: Uz prethodnu najavu na dolje navedene kontakte (zbog pandemije)

email: casperasplit@outlook.com

mob: 091 953 43 58

  • Facebook
  • Instagram
  • YouTube

Pratite nas i na društvenim mrežama

©2020 Caspera. Powered by JeMaJo'S.