Danima se nedam mirisima u nadi da će me proći, ali bezuspješno. Mirisi me mogu teleportirati u bezbrojne sfere dosadašnjeg života. Nekad me preplavi onaj topli, nevini, lepršavi miris djetinjstva. Volim takve momente, volim kad mi zamiriše trava i kad me obuzme djete u meni. Onda postoje oni mirisi u proljeće kad se osjećam živom, kad me ispuni do kosti ljepota života. Postoje i oni neki koji me podsjete na drage ljude, na bezazlena druženja, na stotine kava i bezbroj osmjeha. Na one dane kada sam ispred sebe imala cijeli život i samo nebo mi je bilo granica. Redovito se veselim takvim trenucima. Dođu tako iznenada i zavladaju sa mnom. Miris jutarnjeg sunca, miris predvečerja uz more, nagovještaj kiše, mogla bi u beskonačnost. Cijeli moj svemir je povezan s mirisima, asocijacija je bezbroj. Ponekad uđem u sobu i zapljusne me miris djeteta, male tek rođene bebe. Milina mi napuni dušu. Međutim postoje i oni drugi momenti kad ne želim te asocijacije. Miris približavanja jeseni redovito me ubaci u melankoliju i tugu. Miris drva i pucketanje vatre priča svoju priču. Priču o zajedništvu, obitelji i toploj kućnoj atmosferi. Ljeto je stiglo na velika vrata. Već su poprilične vrućine i more je predivno. Blagoslovljena sam mogućnošću uživanja u istom. Sve je jednostavno divno. Sjedim vani i promatram. Tek trenutak dijeli dan od noći. Istinski je lijepo. Ulazim u sobu i iznenada kao i par dana ranije, onaj poznati osjećaj. Zapljusne me miris bolnice. Ne znam kako ga uopće definirati, kako ga opisati. Teleportiram se prije četiri godine u ovo doba i nisam dobro. Ruka nesvjesno kreće prema operiranoj dojci. Sama sam!!
Pitam se da li će zauvijek biti ovako? Jedan tren i sve se odvrti unazad. Je li moguće da se nikada neću riješiti toga? Pokušavam živjeti najbolje što mogu i znam, obično sam zadovoljna. Danas sam otplovila u poznate vode. Vrućina je bila i tada. Ja sam se grčevito željela okupati. Oko mene samo znoj i bolnički alkohol. Ponovno me sve okrenulo. Ovaj mi miris ne treba, ne želim ga. Iako je dio mene, dio onoga što ja jesam. Znam da sam zbog svega bolja, ali ipak. U ovakvim momentima voljela bi da mi nos ne radi tako dobro 😊. Pa se zbrajam zar je već toliko prošlo? Bliže mi se rođendani! Onaj 45, a bome i onaj 4. Kako god ja to okrenula jednostavno sam ljetno djete. Ovog drugog rođenja se dobro sjećam, sjećam se svega. Nevjerojatno je kako se čovjeku usijeku neke uspomene, kako je i nakon nekog vremena sve tako živo i stvarno. Kao da se jučer dogodilo. Onda sam iznova zahvalana, iznova dišem punim plućima. Veselim se mirisu trave, mirisu mora, mirisu cvijeća. Tako unedogled, oscilacije od straha do zahvalnosti. Vraćam se na stolicu ispred kuće i odlučim sve staviti sa strane. Udišem topli zrak i opuštam se. Sve je mirno, nema ni daška vjetra. Mrak je pao. Još je jedan dan priveden kraju. Došla su mi djeca, koncentracija je otišla. Nastavit ću pisati nekom drugom prilikom. Idem se družiti, smijati i zabavljati. Ljeto je, vrijeme za apsolutnu razigranost i veselje. Neću trošiti više vremena na neugodne mirise. Ostavljam ih iza sebe, a kad ponovno dođu otplovit ću i taj put kao i svaki do sada.