Inače nisam sklona pljuvanju i osobno smatram da je to nepotrebno, ali zadnjih par dana ne mogu se oteti dojmu da je sve otišlo "direkt" u "vražju mater". Ovaj moj blog nikako nisam zamislila kao nekakvo svoje "pametovanje" vezano za ovo ili za ono. Osmišljen je kao moja osobna priča vezana za karcinom kojeg sam imala. Nadala sam se i još uvijek se nadam da će se barem jedna osoba pronaći u ovim mojim pričama i da će zbog istih biti barem malo bolje. Međutim danas sam došla u stanje kad jednostavno moram progovoriti. Šta se ovo dešava? Trudim se iz petnih žila biti pozitivna i gledati na život kao na beskonačnu igru. Zadnjih par dana igra mi se sve manje sviđa. Smatram da je ova zemlja dotakala dno. Sve institucije u najmanju ruku bojkotiraju rad. Da li smo kompletno svi napravili lobotomiju mozga? Ne kažem da nema dobra. Dapače ima ga! Ja sam inače osoba koja uvijek traži dobro i obično ga pronađem ako sam dovoljno dugo uporna i strpljiva. Ima predivnih ljudi, žena, muškaraca, organizacija, ali toliko malo im se predaje važnost da mi zastaje um. Nitko ne priča o malim ljudima koji rade velike stvari. Danima čitam vijesti poput one: " Pretuklo djevojku u Zadru" ili poput one " Ovršilo dijete u Splitu" ili poput one "Oružana pljačka Inine pumpe u Splitu". Jednostavno se moram zapitati u kojem pravcu idemo?!? Ima li itko odgovoran za išta u ovoj državi?
Možda nemaju vremena, možda nam birokracija i vlada prate svjetsko prvenstvo i sve drugo je nebitno. Užasavam se života u ovakvom okruženju, stanje kolektivne svjesti je zabrinjavajuće. Cijela država je opsjednuta pobjedom nad Argentinom! Woooow i što će biti drugačije nakon toga? Hoće li nam porasti plaće, hoće li bolesni dobiti adekvatnu socijalnu skrb i zaštitu, hoće li školstvo napokon krenuti prema znanju, a ne tapkati u mraku kao u srednjem vjeku? Što je to toliko važno što smo dobili Argentinu? Možda će nam porasti turistički rejting, dok Dalmacija pliva u govnima, jer nema riješenu kanalizaciju. Dokad mislimo čekati da se nešto promijeni i samo glupo šutiti i praviti se da nas se ne tiče, jer još uvijek životarimo? Tako u moru "sranja" slavimo dan Državnosti. Dan koji se trebao slaviti nakon dvadeset sedam godina sasvim drugačije. Trebali bismo biti ponosni što imamo državu, ali ne. Na sam dan države svi centri su bili otvoreni, svi dućani i sve "butige". U kojoj i kakvoj mi to državi živimo? Izgleda da je jedino bitno da smo dobili Argentinu i poslali Messia kući. Koliko moraš biti glup i zatupljen pa pljuješ po jednom igraču poput Messia? Poslali smo ga kući i onda krene omalovažavanje po portalima i pljuvanje na najjače. Ne mogu se ne zapitati, zašto jednostavno ne možemo uživati u toj maloj pobjedi? Zašto se ne možemo veseliti zbog nas samih, a ne se veseliti tuđem neuspjehu. Kakvi smo mi to ljudi? Kako možemo mirno pojačati muziku i dozvoliti da monstrum gotovo na smrt pretuče dijete od osamnaest godina? Kako mirno slušamo vrisku djeteta kojeg otac odvlači? Što je to u nama da je najlakše biti u svojoj komfornoj zoni i ne izići iz nje ni zbog čega? I onda se dogodi fantastična rečenica koja govori o tome da nam je dobro, koja me vrijeđa na svim poljima. Vrijeđa me najprije kao osobu, kao ženu, kao majku i u konačnici kao inteligentno biće. O kojem "fucking" standardu se ovde govori? Mi smo najsiromašnija država u Europi, kakav standard? Ljudi preživljavaju kopajući po kontejnerima, događa se iseljavanje u enormnim brojkama i onda nas dotični "gospodin" usporedi s Afrikom. Ne znam da li bih se smijala ili plakala? Kako sad ovo sve okrenuti na pozitivu? Kako uopće vidjeti išta bolje od tog upravo spomenutog iseljavanja? Kažu da tuđe sunce ne grije ko tvoje, a bogami ovo naše je "pripeklo" pošteno. Ja kao onkološki bolesnik se pitam koja i kakva je budućnost za nas? Mi u Splitu imamo vrhunske onkologe, ali najnovije vijesti su da nemamo radiologa. Tko će nam obavljati preglede, kontrole i kako ćemo eliminirati strah koji nas "opere" svaki puta prije kontrolnog pregleda? Odlaze ljudi, bježe glavom bez obzira, očito im Afrika nije dovoljno dobra. Oni koji ostaju ili ostaju što su ludi ili još jednom daju priliku ovoj "Lijepoj našoj". Doduše ima i onih koji nonšalantno odu na godišnji odmor koji je zapisan, jer zašto bi oni mijenjali svoj raspored zbog pacijenta? Nonšalantno će napraviti operaciju i pokupiti se na otok. Ipak ljeto je, nije njihov problem što implantat u meni luduje, nije njihov problem što postoji nekroza bradavice. Oni imaju godišnji. Međutim to je prošlost, nekako očekuješ da stvari nakon četiri godine budu drugačije, ali ipak živimo život Afrikanaca, Europa je za nas milijun godina ispred. Ništa nije drugačije. Godišnji odmori su i dalje prioritet, ipak se ti doktori moraju odmoriti, biti će pacijenata i kad se vrate. Samo je pitanje šta će se za mjesec dana dogoditi s mladićem kojemu je potreban psihijatar, jer je žrtva oružane pljačke? Da li on može čekati dok se psihijatar vrati sa godišnjega ili mora " odrišiti kesu" da bi dobio adekvatan razgovor? Toliko o Hipokratovoj zakletvi i stavljanju pacijenta na prvo mjesto. Da ne pričam o psihološkoj pomoći oboljelima od karcinoma. To jednostavno ne postoji!
Ljudi se snalaze kako znaju i umiju, razgovaraju međusobno i pomažu si. Još je stanje donekle dobro u velikim gradovima poput Zagreba (isključivo Zagreba). Tamo su se žene organizirale i uspijele napraviti udruge za pomoć. I zbog toga im se divim. U manjim sredinama je to gotovo nemoguće. Gdje god da pokucaš vrata ostaju zatvorena. Po ko zna koji put se zapitaš, pa kako to? Kako ljudi ostanu hladni i bešćutni na tuđu nevolju, kako nemaju taj osjećaj da ti daju ruku? Postali smo kao prazne ljušture koje nemaju emocija za nikoga osim za sebe i svoju muku. I onda dolazi do spoznaje da ništa drugo i ne možeš očekivati. U ovoj kaljuži u kojoj jesmo ljudi jednostavno od svog jada ne vide ništa dalje. Pojedinci se još uvijek trude, još uvijek pokušavaju sve okrenuti na dobro. Pojedinci još uvijek pomažu, organiziraju prijevoze na kemo i s nje i daju sebe cijeloga u taj životni projekt. Zamislite samo da nas je više takvih. Zamislite da doktori imaju vremena za nas, zamislite da kad vidite staricu kako kopa po kontejneru možete izvaditi 100 kuna i pokloniti joj. Zamislite da su nam djeca tu na okupu, da ne moraju bježati. Zamislite da svatko od nas pa makar imao i svojih problema pruži ruku onome kome je potrebna. Kakav bi to prizor bio?!? Kako bi bilo dobro da svatko od nas daje najbolje od sebe. Isto tako znam da ne mogu mjenjati nikoga osim sebe. Dakle zaključak cijelog ovog mog pisanja je: Hajde da pokušamo malo više biti ljudi, malo više suosjećati, malo više grliti, malo više razumijeti. Ja znam da ću nastojati jer jedino tako vrijedi ovaj život. Jedino tako ima smisla biti na ovoj zemaljskoj kugli, pa makar i u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj. Ili da je nazovem Afrikom??? Ovo je samo moj mali osvrt na sve što se događa zadnjih par dana. Ljeto je, trebalo bi sve biti opušteno i veselo, zato idem vani u šetnju. Možda nekome poklonim osmjeh i uljepšam mu dan 😊😊😊. Dok traje euforija oko "baluna" mi kao narod dotakli smo dno....jer jedino je bitno da smo poslali Messia kući, ali nismo 😀.
I za kraj malo pozitive!
Idemo Hrvatskaa!