Kraj jednog dugog i emotivnog dana.
Danas ili bolje rečeno zadnjih mjesec dana, naši "Vatreni" ispisuju povijest Hrvatskog nogometa. Euforija koja je zahvatila našu zemlju je toliko zarazna da je cijela planeta saznala za jednu malu Hrvatsku. Nikada nas nitko nije promovirao kao što su oni, niti će nas promovirati. Još jednom se pokazalo da zahvalnost i poniznost donosi rezultat. Mnogi bi mogli učiti od njih. Svi znamo za pojedince u našoj reprezentaciji, ali u ovoj priči nisu bitni oni. Bitan je taj duh, to zajedništvo, to srce, ta želja i u konačnici beskrajna vjera. Pokazali su da ništa nije nemoguće. I ja sam danas ponosna na njih, na njihovu borbu i srčanost. Zašto pišem danas kad smo izgubili i zašto nisam pisala dok smo pobjeđivali? Danas je dan kad smo osvojili srebrnu medalju, dan kad smo ostvarili san. Iako smo izgubili, današnji dan će ostati zapisan u povijesti. Sve do sada je bila priprema za danas. Samo malo nam je nedostajalo da budemo na vrhu svijeta. Mada nije ni bitno. Država poput Hrvatske je toliko mala da većina njih i ne zna gdje se nalazi. Zato su "Vatreni" za svih nas danas postali zlatni iako oko vrata nose srebrnu medalju. Napravili su puno više od medalje. U ovom jadu u kojemu jesmo donijeli su tračak nade, sreće i ponosa. Svako srce u Hrvatskoj je kucalo istim ritmom, iz svakog grla se orila ista pjesma. Nakon dugo vremena disali smo svi zajedno kao jedno. Ima li ljepšeg prizora od tog? Sutra se već moramo vratiti u naše živote i nastaviti s preživljavanjem. Nastaviti raditi, a ne moći živjeti. To je naša stvarnost, a tako bi mogli puno, mogli bi sve. Samo kad bi htjeli oni koji mogu. Nadam se da će vladajući shvatiti koliko možemo biti veliki ako se stvari postave na pravi način. Staviti tim ispred sebe, staviti veće dobro ispred svojih niskih pobuda i pohlepe. Nadam se! Možda nam se danas otvore oči i budemo spremni mi kao narod pokrenuti stvari, ne zatvarati oči pred tuđom patnjom, pokušati ustati protiv nepravde i pružiti ruku pomoći onome kome je potrebno. Ako treba okrenuti sve "naopačke" i krenuti iz početka. Danas su nam oni pokazali da se može, iz ničega, doći do viceprvaka svijeta. Nije mala stvar, ne, nikako nije! Gledajući njih danas prisjetim se i sebe i onoga što je mene dotaklo u životu. Prisjetim se borbe koju sam prošla. Htjela ne htjela, danas je taj dan. Na današnji dan prije četiri godine saznala sam da imam rak. Čula sam onu strašnu rečenicu moje doktorice:"Dušo, imaš monstruma, gdje si dosad?". U tom jednom trenutku sve je stalo. U tom jednom trenutku sve se okrenulo "naopačke". U tom jednom trenutku, nebo je dobilo sivu boju i stale su misli. Tog dana, prije četiri godine, bila je ista ovakva vrućina, isto je sunce grijalo, ali ja ga nisam vidjela. Tog dana stao je svijet! Nakon toga odluka, nema predaje. Dok srce tuče u grudima borit ću se, za sebe, za svoje zdravlje, za svoju djecu, za život koji mi je dat. To je bila najbolja odluka koju sam donijela u životu. Zbog te odluke danas sam ovdje. Danas pišem i uživam u ovoj predivnoj večeri. Zadovoljna i sretna. Ispunjena ponosom zbog sebe i zbog naših "Srebrnih". Danas je moj grad "gorio" i ja sam "gorjela" skupa s njim. Tisuće ljudi se veselilo uspjehu, a ja sam u gomili njih bila zahvalna za jednu i za drugu pobjedu. Njihovu i moju! Jednom sam prilikom rekla i napisala : "Karcinom i nije tako veliki frajer, kad se svi udružimo i pokažemo mu da ga dobrim duhom možemo pobijediti". Još uvijek mislim tako. Dobar duh je upravo zahvatio moju Hrvatsku i vjerujem da svi zajedno možemo pobijediti zlo koje nas vodi u propast posljednjih godina.
Zato ne dajmo da nas dobri duh napusti, udružimo se i od ove naše zemlje napravimo Raj. Ona zasigurno ima predispozicije za to, samo nam malo treba. Ja znam da možemo, jer ako sam mogla ja ustati s dna ne vidim razlog zašto ne bismo mogli svi.
Možemo bolje, više i jače, samo trebamo više željeti i više raditi.
Ja sam živi primjer da i rak nije kraj, tek samo novi početak!