Predivan je sunčan dan! Spustila sam se na plažu i prepustila mislima. Iako je masa ljudi uspijela sam se odvojiti od svega. More, sunce, misli i ja. Lijepo je biti ovdje, zbog ovoga je dobro biti u Hrvatskoj. Mada se opet postavlja pitanje: Tko si može priuštiti more? Nemam namjeru pisati o najsiromašnijoj zemlji u Europi, iako bih imala štošta reći. Čini mi se da ljudi govore u prazno, vladajuća scena samo gura svoje. Mi pričamo ili ne pričamo, živimo svoje male živote i čekamo da sve prođe. Proći će i život nažalost, treba dignuti glas i "dupe" i krenuti. Kao što sam rekla neću o tome. Danas mi je suprugu rođendan! Vrijeme leti i tome smo svjedoci svakodnevno. Na današnji dan, prije četiri godine obavila sam svoj prvi posjet onkologiji. Ne mogu se iskreno sjetiti svega, ali uvijek se dobro sjećam osjećaja. Riječi i ljudi su mi u nekakvoj izmaglici, ali osjećaji su bistri i jasni. Prvi susret s Profesorom, pogled u njega i moj strah. Veliki ovalni stol, a On za manjim gleda u kompjuter. Doima se poput Svemogućeg, a ja sam manja od makova zrna. Ništa konkretno nije rečeno, operacija tek slijedi. Ne možemo ništa niti znati dok ne dođu nalazi. U tom svom ludilu nekako sam željela znati više. Nisam imala hrabrosti ni za šta. Ne znam o čemu smo pričali i kako je razgovor tekao, ako ga je uopće bilo. U tim počecima sjećam se, jednom sam komentirala da bi voljela izbjeći kemoterapiju. Ooo, kakvu sam samo "jezikovu juhu" dobila od Profesora. Neko vrijeme nisam bila sigurna s njim. Da li da ga volim ili mrzim? Svi su govorili o njegovoj stručnosti i njegovim uspjesima u liječenju. Slušala sam kako je najbolji u Europi, jedan od najboljih na svjetskoj razini. U momentima sam se osjećala važnom, liječi me jedan od genijalaca. Međutim ponekad sam se osjećala tako jadno i bespomoćno. Teško mi je vjerovati bez pogovora. Činilo mi se da on to očekuje. Neko vrijeme je prošlo dok nisam krenula s pitanjima, ali se nikad nisam do kraja opustila. Iako sam dugo vremena bila u grču, dokazao mi je da sve što radi i sve što kaže je za moje dobro. Danas smatram da sam imala vrašku sreću što sam bila njegov pacijent. Tada sam bila preplašena svime. Veličinom ureda, njegovim stavom i svojom nemoći. Pitanja kao da su iščezla iz moje glave, kao da se stvorila velika prazna rupa. Od svega najjači osjećaj je bio želja da sve prođe, da sve stane, a zapravo je tek počinjalo. Na svom putu onkologije susrela sam se sa svim i svačim. Sa svojim jadom, s tuđim jadom, sa stotinama ljudi, žena koje prolaze njenim hodnicima. U međuvremenu sam upoznala i neke nove doktore, profesorove specijaliste. To su bili mladi ljudi puni entuzijazma i empatije. Toliko nam je bila potrebna ta empatija i hvala Bogu da smo je dobili. Neću posebno isticati nikoga, ali zbilja su bili odlični. O sestrama na onkologiji sve najbolje, bile su predivne i uvijek nasmijane. Taj prvi dan je prošao u trenu, nekad mi se čini kao da se nije ni dogodio. Kao da sam preskočila taj uvod i odmah krenula na kemoterapiju. Kao da sam se odmah našla u vrtlogu. Mada je za mene to bilo zapravo dobro. Nije bilo previše vremena misliti ni o čemu. Danas slušam ples valova i pitam se kako sam uopće to sve odradila? Nekad mi se čini kao da se sve događalo nekom drugom i kao u nekom paralelnom svemiru. Kad pišem osvještavam sve ponovno i to je dobro, ja sam od onih osoba koja se mora podsjetiti na te dane. Ja sam jedna od onih koja se ponaša kao da i nisam bila bolesna, dok me ne uhvati umor. Tada znam da moram stati, moram se zaustaviti. Znam da nisam ona ista! Moj duh bi htio puno, a tijelo me baš i ne sluša. Mada je i to u redu. Sve što mi se dogodilo u životu napravilo je od mene osobu kakva sam danas. Ponekad luckastu, ponekad tužnu, ponekad nasmijanu.... Gledam oko sebe, plaža je puna. Sunce se malo sakrilo iza oblaka, vjetar me lagano hladi. Vrijeme je da se krenem spremati kući. Suprugu mi je rođendan, moramo nazdraviti. Iako je bilo turbulentno još uvijek smo tu. Kad bolje, kad gore, guramo i dalje. Četiri godine je prošlo i nadam se da će ih biti još puno. U svakom slučaju, ja ih čekam otvorenog srca i veselim se svakom novom danu.
Danas se ne bojim.
Danas Profesor ne predstavlja prijetnju.
Danas znam da ga volim i poštujem.
Spasio mi je život.
HVALA MU ZA TO!
Nazdravit ću večeras i u njegovo ime!