U listopadu nosimo roza!!! Nosimo roza kao podršku za sve nas koje smo prošle rak dojke, ali i za sve one koje to nisu. Želimo potaknuti sve na preventivne preglede, samopreglede!!!! Drage žene, opipajte svoje dojke. I ne samo u listopadu, pregledavajte se stalno i stalno. Rano otkrivanje nam spašava živote. Vjerujte mi, puno je lakše ispipati se i kontrolirati nego dobiti dijagnozu koja nema dobru prognozu. Čak i kad je prognoza dobra, nije lako!!! Zamislite da smo sve otkrile karcinom u začetku, da smo sve mogle proći samo sa operacijom. Zamislite kako bi to bilo predivno. Kako bi samo jednostavno bilo otići na posao, igrati se s djecom, zabavljati se, plesati, uživati u životu. Pregledajte se!!! Zapamtite, na nama ženama je sve!!! Vi koje imate partnere, znate i same kako se oni sa svime nose loše (čast iznimkama). Ako je nama loše, njima je još gore. Znate, ako mi nismo dobro ni djeci nismo od koristi, djeca se izgube u svemu, bez obzira koliko godina imali. Stara poslovica kaže: "Bolje spriječiti nego liječiti". Jučer sam s prijateljicom čekala njen nalaz punkcije. Već neko vrijeme nisam osjetila toliku količinu straha!!! Danima sam se pripremala na to što ću joj reći ako nalaz ne bude dobar. Svaka rečenica koju sam smislila je bila bez smisla. U glavi mi je bio totalni košmar. Sve što mi je prošlo umom, već sam odslušala s njene strane. Ona je bila ta koja je sa mnom prolazila kroz moj osobni "pakao". Sjele smo na kavu i duboko udahnule. Došlo je vrijeme da pogledamo taj nalaz. Iako sam bila uvjerena da će biti dobar, panika je bila na vrhuncu. O njenom strahu neću niti govoriti!!! Uopće me nije zanimalo što je u opisu nalaza, pogled je samo tražio dio gdje piše dijagnoza. Hvala dragom Bogu, pisalo je fibroadenom i cista. Osjećaj olakšanja je neopisiv!!! Njen pogled i osmijeh. "Nije mi ništa", rekla je. Niz moje lice se skotrljala suza, ovaj put suza olakšanja, suza radosti, suza zahvale. Ne želim ni misliti što bi bilo da je pisalo nešto drugo. Iako sam živi primjer da sve može ispasti dobro, dijagnoza karcinom je dijagnoza koja te zamrzne u sekundi. Hvala Bogu do toga nije došlo. Kad se osvrnem unazad vidim koliko smo mi žene jake. Koliko samo snage treba za sve. Najprije ultrazvuk, pa nešto je kao "sumnjivo", pa to "sumnjivo" punktirati, pa čekati taj nalaz, strahovati od dijagnoze, a najteže od svega u tim danima treba i sve ostalo. Treba savršeno funkcionirati i dalje, obitelj, posao, djeca, muž....Toliko toga se sruši na leđa jednoj ženi, a mi smo kao slabiji spol. Listopad se približio svojem kraju i da, nosilo se roza. Rekla bih da je ta roza i podsjetnik koliko smo jake, hrabre, sposobne. Gledam i slušam sve one žene koje glasno pričaju o bolesti. Pratim udruge žena koje su zadnjih godina napravile više jedna za drugu nego sve vlade zajedno do sada. Gledam kako jedna drugoj dajemo podršku, kako jedna drugu bodrimo, razumijemo i nadasve volimo. Sjedimo večeras prijateljica i ja na kavi. Pričamo o svemu što sam ja prošla, o borbi jedne žene da ostane žena kad je to gotovo nemoguće biti. Da ostane žena kada izgleda kao svemirac. Ni sama nisam znala kako sam uvijek uspijevala biti visoko dignute glave. Večeras sam i taj dio osvjestila. Večeras sam shvatila da sam i u najgorim izdanjima iz sebe znala izvući maksimum. Nabacila bih osmijeh, malo šminke i dobila najbolji mogući rezultat koji se tada mogao dobiti. To me je guralo naprijed i to me gura i sada. Biti najbolje izdanje sebe!!! Gledam moju prijateljicu večeras. Na njenom licu nema straha, nema iščekivanja, opustila se. Obukla je roza jaknu. Ja? Ja sam zahvalna, obukla ju je jer voli roza boju. Nikakav drugi razlog ne postoji, a mogao je!!!! Hvala Ti 💖