Danas me cijeli dan ne pušta ljutnja. Ljuta sam zbog puno stvari. Prije nekih godinu dana sam pisala o svojoj četvrtoj kemoterapiji, ali to je momentalno nebitno. Pisala sam i o nekoj drugoj dijagnozi, ne mojoj, nekoj tuđoj. Pisala sam o svima onima koji čekaju na svoj lijek. Strašno me ljuti što se još uvijek nije puno postiglo, ljuti me što pojedinci određuju tko će od nas živjeti, a tko ne!!! Ljuta sam na vladajuću postavu koja diskriminira, omalovažava, podcjenjuje svih nas, posebno one koji su najpotrebitiji. Nisam politički nastrojena, nikada nisam ni bila. Ne zanima me koja je stranka na vlasti niti koja politička opcija. Zanima me jedino život, osnovno ljudsko pravo na život. Ova vlada je debelo zakazala u tom dijelu. Pokazuju toliku aroganciju i bahatost, toliku bešćutnost da u meni sve urla. Gledaju nas u oči i lažu. Prije godinu dana sam bila na prosvjedu kada su naši vladajući obećali ljudima lijek. Obećali i jednostavno porekli, izignorirali, izmanipulirali. Došla sam do faze bljuvanja, bljuvala bi na svako slovo njihovih imena. Danas su portali preplavljeni pričama tih ljudi, njihovih borbi, njihovih prosvjeda, njihovih molbi, njihovog apela. Žele život za svoju djecu, za svoju braću i sestre. Vlada i danas ostaje suzdržana, vlada i danas laže i obmanjuje. Vlada i danas dokazuje da su jadni i da nisu zaslužili ni sekunde biti na mjestu na kojemu jesu. Međutim nije to sve. Vlada se sastoji od stotinjak ljudi. Pravo pitanje je što je s nama ostalima? Što je sa ostalih četiri milijuna Hrvata (ako nas je ostalo toliko)? Što je s našom empatijom? Gdje smo kad trebamo djelovati? Zavučemo se kao miševi u svoje rupe i samo malo provirimo. Jaki smo na riječima, jaki smo kad treba "prdekati" po društvenim mrežama. Tu smo svi eksperti, tu svi sve znamo, tu smo hrabri, tu se krijemo iza monitora, napravimo jedan mali klik i sve ostavimo iza sebe. Monitor se ugasi. Ugasi se i naša želja za bilo čim. Odlazimo na spavanje s mirnom savjesti jer smo napisali par riječi potpore i podrške. Ja sam u ovoj državi NITKO. Imam svoje ime i prezime, ali sam u suštini NITKO. Nebitna sam, toliko mala, da vjerojatno neću ništa napraviti sa ovim što pišem. Toliko mala, da će većina pomisliti šta ova uopće hoće? Toliko mala da će samo odmahnuti rukom i reći, još jedna u nizu koja priča u prazno. Je li moguće da smo svi mi postali NITKO. Je li moguće da nitko od nas nije u stanju promijeniti to NITKO u NETKO. Kako ostanemo ravnodušni na sve? U meni se sve buni protiv toga, u meni sve urla protiv tog NIŠTAVILA. Tako se lako organiziramo kad su u pitanju razno razni sportski uspjesi. Jednostavno se skupi pola milijuna ljudi da dočeka naše nogometaše. Kakva smo mi poremećena nacija, kakav smo mi nakaradni narod? Tako smo brzi u osudi i pljuvanju, a tako spori i inertni u pomoći i suosjećanju. Dozvolili smo šačici da nas žedne preko vode vodi. Doveli smo se na rub siromaštva, doveli smo se do razine odumiranja. Mada možda i to nije loše, neka nas nema. Ovakav mentalni sklop i treba izumrijeti. Ovakav mentalni sklop se nije ni trebao roditi. Pogledajte dokle smo došli. Pokažite mi samo jednu instituciju koja radi svoj posao. Što čini jednu državu državom uopće? Školstvo? Zatupljujuće, diskriminirajuće, zatucano i nazadno. Sudstvo? O tome bi se dalo danima. Na slobodu se puštaju kriminalci koji su opljačkali milijune, a zatvaraju se ljudi koji uzgajaju marihuanu za svoje potrebe, zbog bolesti. Zdravstvo? Došli smo do duboke rane ovoga društva. Došli smo do točke kada su važniji prastari avioni od života djece. Važniji mobiteli od života djece. Važniji automobili od života djece. Kada hitne pomoći ne prepoznaju hitnost nego vraćaju ljude kući. Kada se sustav prema nama ponaša kao maćeha, ali maćeha u svom najgorem izdanju. Maćeha koja redovito pokazuje svu svoju zlobu i bezosjećajnost. Maćeha koja nas povlači za kosu i vuče nas bez milosti, a mi je gledamo svojim naivnim dječjim očima u kojima je pitanje ZAŠTO? Do toga smo došli, samo više nismo djeca. Više nismo naivni klinci koji vjeruju da će nas maćeha zavoljeti. Odrasli smo ljudi i vrijeme je da to pokažemo. Vrijeme je da ne dozvolimo da nas se diskriminira, da nas se ne čuje. Vrijeme je da dignemo glas, da pokažemo da imamo snage jer razloga imamo i previše. Pogledajmo oko sebe, ljudi odlaze, svakim danom sve nas je manje. I da ljuta sam zbog toga, a istovremeno nemoćna, bespomoćna, isfrustrirana i jadna. Toliko sam mala da je moj glas tiši od šapata. Sama sam NITKO. Duboko vjerujem da gomila tihih glasova može izazvati popriličnu buku, da gomila nas koji smo NITKO, može napraviti da postanemo NETKO. Duboko vjerujem da se stvari mogu promijeniti, da možemo i trebamo postati bitni, barem ovdje i sada. U ovoj državi, u ovome vremenu. Gledam svoju djecu i želim im da što prije nestanu iz ove kaljuže jer za njih nije kasno, a mi koji ostajemo probajmo od kaljuže napraviti barem baru, ako ne možemo jezero. Da se barem malo razbistri ta voda u koju smo do grla upali. I znate onu Balaševićevu? "Krivi smo mi Koji smo ćutali Nama je lepo Taman kako smo zaslužili"