Hodnici onkologije vječito su puni. Na šalterima sestre raspoređuju pacijente po ambulantama. Zabrinuti pogledi na sve strane, neki znatiželjno gledaju okolo dok neki šutke gledaju ispred sebe. Već sam godinama tu. Danas prepoznajem ljude koji su tek krenuli s terapijama, prepoznajem i one druge koji su već umorni od svega. Na brzinu odlazim do šaltera i predajem uputnicu. Popnite se gore, kaže sestra. Stanem sa strane da pripremim nalaze kad mi se obraća poznato lice. Draga ženica koju sam upoznala prije mjesec dva dana. Došla je po svoju terapiju. Malo smo "proćakulale" i krenula sam na svoj pregled. Već poznatim "skalinama" se penjem na kat. Želudac mi je u grlu, danas sam iznimno nervozna. Odlazak na onkologiju nikada nije lagan. Na katu ista situacija, ljudi je na sve strane. Starih, mladih, umornih..svi smo tu zbog istog razloga. Tišina je, nitko nije raspoložen, svi u nekim svojim mislima. Hodajući od točke do točke vraćam se mislima u prošlost, na današnji dan prije točno pet godina. Tada sam saznala dijagnozu, prije točno pet godina doktorica je izgovorila: "Dušo, imaš monstruma. Gdje si do sad?" Živo se sjećam omaglice koja me tada snašla, sva krv kao da je izašla iz mog tijela. Osjetila sam ljuljanje. Od jutra su mi odzvanjale njene riječi. Pet godina!!! Zar je moguće da je prošlo toliko? Hodam i dalje hodnikom. Izgledam kao profesor Baltazar, s jednog kraja na drugi. Vrtlog misli, ali konačnog rješenja nemam. Sve čega se dosjetim nije dovoljno dobro. Pomislim: "Da sam bar Baltazar, on nađe rješenje za sve". Predajem svoje papire i čekam. Otvaraju se vrata i prozovu me. Uđem. Profesor je za svojim stolom, a ja se ponovno osjećam tako malom i nemoćnom. Nalazi su mi generalno dobri. Krv je po svim parametrima uredna. Nemam razloga za strah, ali u glavi odzvanja "Dušo imaš monstruma". Ne mogu si pomoći, jednostavno mi zvoni! Profesor me srdačno pozdravi i krene s pregledavanjem nalaza. Maternica se buni protiv Nolvadexa, kosti se bune protiv Letrozola. Sjednem bespomoćno na stolicu i čekam. U momentu se nasmiješim, ispred očiju vidim Baltazara kako hoda gore - dolje. Samo što nisam u crtanom fimu. Nalazim se na onkologiji, u uredu Profesora i očekujem rješenje. Pregledavši sve, obrati mi se: "Sonja s Nolvadexom ne možemo dalje. Vidjet ćemo kako će sve skupa ići, pratit ćemo razvoj situacije. Zometu ste dobili, kosti su malo bolje, probat ćemo s Letrozolom. Dođite mi ponovno za dva mjeseca, da vidimo kako sve podnosite". Bojala sam se kiretaže, nemam pojma zašto, ali sam samo o tome razmišljala. Laknulo mi je kad je rekao da za kiretažu nema potrebe. Još smo malo razgovarali o mojoj kostobolji, pa sam dobila preporuku za neurologa. Zahvalila sam se i izašla iz ureda. Smiješak mi je bio na licu. Ponovno sam vidjela Baltazara kako nervozno hoda gore - dolje. Profesor iz ovog života samouvjereno sjedi, nema potrebe za nervozom. Danas me je smirio, osjetila sam se važnom. Danas nisam bila broj, bila sam čovjek. Dobar je osjećaj biti čovjek, jako dobar!!! Hodnici onkologije vječito su puni. Osvrćem se oko sebe, dva sata sam tu, a i dalje je gužva. Ljudi prolaze, zadubljeni u svoje misli ili pak u svoje nalaze. Izlazim iz zgrade i sunce me dočeka. Suprug i ja sjedamo na kavu. Udahnem, pet godina je prošlo. Čestitam sama sebi :"Bravo Sonja!!!. Samo guraj naprijed i sve će biti dobro". Razmišljam :"Koliko malo treba da bi čovjek bio sretan". Jučer sam slavila, danas se probudila puna straha. Sestra mi se jučer udala, dan je bio prekrasan. Osmijeh na svakom licu, pjesma, radost. U njenim očima sjaj, trbuščić se nazire. Novi život se rađa. Ciklus života se odvija bez obzira. Treba nam samo malo, pokoji dobar nalaz, neko vjenčanje i puno smijeha. Na kraju i današnji dan je bio dobar iako se nije tako činilo na prvu. Puno bolji nego prije pet godina. Na sreću puno BOLJI!!!