Smjenjuju se oblaci i sunce, jesen je odškrinula svoja vrata. Vrtlog misli, vrtlog emocija, vrtlog raznih zaključaka prolazi kroz mene cijeli dan. Poistovjećujem se sa današnjim vremenom, malo tame, malo svjetla. Život je upravo to. Kad misliš da si u najdublji rupi i nema van, sramežljivo izviri tek mali tračak svjetlosti da ti pokaže put. S druge strane kad si okupan svjetlom, potpuno siguran i uljuljan u ljepotu postojanja u daljini se pojavi grmljavina i zasjeni taj trenutak. Misli me vode iz jedne krajnosti u drugu. Milijun tema mi se vrzma po glavi. Ljetu se bliži kraj, nos me ne vara, jesen stiže polako. Osjećam poznati grč koji se javlja već petu godinu u ovo doba. Miris prve kemoterapije. Miris jeseni pomiješan s mirisom bolnice. Ne volim jesen kad razmišljam u tom smjeru (a razmišljam). Volim jesen kad je gledam bez primisli bolesti, kad je gledam kroz boje i ljepotu zalazaka. Volim jesen kad zamiriše na toplu kišu, volim je kad spere ljetnu vrućinu. Odluka je na meni kojoj jeseni ću dati više prostora. Smjenjuju se emocije kao sunce i oblaci cijeli dan. Nisam pisala gotovo tri mjeseca, brzina kojom vrijeme prolazi me iznenadila, ponovno! Trčalo se na sve strane, putovalo, družilo, živjelo, smijalo. Danas sumiram proteklo vrijeme. Škola je pred vratima. Razmišljam o dolascima i odlascima. Dolascima koji te napune energijom da bi mogao preživjeti odlaske. Jing i Jang. Jedan bez drugoga ne idu. Nadopunjuju se u svakom trenutku života. Odabirem gledati sebe i druge u tom dobrom svijetlu. Odabirem u ogledalu ne predavati pažnju celulitu na bedrima, niti višku koji je na stomaku, niti dojci koja podsjeća na zgužvanu krpu. Gledajući se, odabirem vidjeti sjaj u oku zbog svega nabrojanog. Lijepa sebi i drugima. Lijepa čovjeku u mojoj postelji, najljepša uza sve nedostatke. Lijepa s ćelavom glavom i s kosom do struka. Nikad mu nisam zahvalila za to, zahvalila za svaki pogled ljubavi koji mi je uputio čak i onda kad smo bili na dnu. Lijepa ljudima koji vide taj sjaj oka, a ne veličinu dupeta ili manjak dojke. Pa se osvrnem, okrenem, prepoznam. Do jučer nepoznatim ljudima otvorim srce zbog istog sjaja. Zbog istog pogleda naprijed, zbog istog straha, iste nade. Zbog svega toga se "slučajan" susret pretvori u obiteljsko druženje. Iako cijeli dan emocije idu iz dubine u visinu jedno mi je jasno. Jasno mi je u kojem smjeru želim, koji smjer me ispunjava. Kakvim duhom i sjajom želim biti okružena. Nikad mi nije bilo jasnije. Nikad nisam bila sigurnija, da netko od gore povlači konce, da netko od gore vidi sve. Nikad nisam bila sigurnija, da su se stvari trebale dogoditi upravo ovako. Drugačije ne bih prepoznala sjaj, ni svoj ni tuđi. Ne bih znala da sam stvorena za više, za mnogo više. Ne bih se usudila probati, zauvijek bih ostala mala ispod zvijezda. Danas sam spremna posegnuti i pokušati ih dohvatiti. Uz pomoć sjajnih ljudi, mogla bih čak i uspjeti. Bolje rečeno mogli bismo uspjeti. Mogli bismo dati nadu da se dobrim duhom može promijeniti svijet. Vrijedno je pokušati!! Itekako je vrijedno!! Ja sam spremna!!