Umorna sjedim na kauču!!! Preplavljena emocijama pokušavam sabrati sve dojmove. Danas je moj grad "divan grad"!! Održana je utrka "Race for the cure" po prvi put u našoj državi. Split je bio domaćin. Na dva dana su ulice bile obojane u ružičasto. Dva dana je sve bilo podređeno nama. Nama koji smo bili ili jesmo bolesni. Rak se ne događa drugima, događa se meni i tebi. Bolest koja ne bira ni spol ni dob. Utječe na pojedinca, na njegovu obitelj, prijatelje, poznanike. Danas je količina podrške bila tolika, da se i Svemir nasmiješio. Sunce je grijalo, more mirovalo. Sve je danas bilo usmjereno na čovjeka. Onoga koji pruža ruku, koji plače i koji se smije. Čovjeka koji slavi život, koji živi za ljubav i zbog ljubavi. Bezbroj raširenih ruku, poljubaca, osmijeha i suza. Onih najljepših suza, radosnica! Negdje usput sam zaboravila na suze. Potisnula. Moram biti jaka mislila sam. Iako okupana suzama, danas sam bila jača nego ikada. Divan dan, dan za pamćenje (rekla bi jedna od mojih divnih). Ružičasta nikada nije bila moja boja, danas sam je obukla. I lak na noktima je bio ružičast! Pogledala sam život kroz ružičasti spektar. Divan je!! Presretna sam, umorna od silnih emocija, divne energije, divnih ljudi, još divnijih žena. Sjedim na kauču i rastapam se od zagrljaja koje sam dobila. Dala ih isto toliko. Nasmiješim se od uha do uha. Kad te bolest zateče ni u snu se ne nadaš danu poput ovoga. Ideš korak po korak, dan po dan. Kad dođe jedan ovakav, prepustiš se i uživaš. U svakom trenutku današnjeg dana sam bila sretna. Hodala sam sretnim korakom kroz "moj" grad, rame uz rame sa nekim divnim ljudima. Prvi put u životu mi ponestaje riječi za iskazati svu ljepotu koju osjećam. Negdje duboko unutra sam potopljena ljubavlju. Ljubavlju koja mi je izbila dah iz pluća i udahnula ružičasti trag. Potpuno mirna završavam večerašnji blog i spremam se na spavanje. Skoro da u očima vidim bljesak sunca u mirnome moru. Čini se kao suza. Ona radosnica!!!