Miris je moje najjače osjetilo. Prebacuje me s jednog mjesta na drugo brzinom svjetlosti. Život se proteklih dana odvijao na turbo pogon. Susrela sam neke drage žene, plakale smo i smijale se. Grlile se najjače, povezane na nekoj višoj razini. Danas me mirisi ljuljaju. Na toj ljuljački sam malo gore, malo dolje. Sve se vrti u krug. Usponi, padovi, tuge, radosti, smijeh i suze. Dok razmišljam o divnim susretima, ugao usana se razvuče u osmijeh. Onda me zaljuljaju neki drugi mirisi pa se usne razvuku u grimasu. Neki se strahovi uvuku duboko do kosti. Pa iščekuješ neke ct-ove, neke operacije, neke phd nalaze. Pa se bojiš da se osmijesi ne zamrznu, da se zagrljaji prorijede. Već sam navikla na njih, trebam ih. Trebam sve one hrabre, divne, jake, posebne. Sve one heroine koje sam zagrlila, trebam ih za sebe. Sebično ih čuvam i držim, one su moje zvijezde vodilje. Pa hodam njihovim stopama, lakše je kad je utaban put. Lakše je kad ti netko pokaže da se može, pa te bodri, pa te tješi... Kad shvatiš da možeš i da hoćeš jer su one već mogle i htjele. Zamiriše jugo i tek oprana roba. Zamiriše na život. Pa me ljulja i ljulja i nosi u visine. Tamo negdje gore se nazire malo lice, lice života, lice mojega nećaka. Prije pet dana sam ponovno postala teta. Ta emocija prevladava. Jučer sam ga uzela u ruke, to malo bespomoćno čudo. Čudo zvano život. Toliko sitno, a tako veliko u svom postojanju. Gledam ga onako savršenog. Prepuštenog, punog povjerenja u ovaj svijet na koji je stigao. Udišem njegovu nevinost, promatram njegov savršen nosić, savršene male prste, njegove usne. Razvukao je sitni, mali osmijeh. Sav smisao postojanja je u njemu. U tom malom divnom biću koje se smiješi ne znajući ništa ni o čemu. Osmijeh mu je poznat, osjeća se sigurnim, voljenim, željenim. I sve dobiva smisao. Ništa nije važnije od stavljanja osmijeha na nečije lice. Bilo to lice novorođenčeta, bilo lice adolescenta ili pak lice starca. Sve je u njemu. Sve je u tom jednom pomicanju usana prema gore. Onda me zapljusne miris mahovine koja se širi kućom. Pogledam lampice na boru, trepere u savršenom skladu. Udahnem punim plućima i preplavi me. Miris Božića, miris tek rođene bebe, miris nekih dobrih nalaza i nekih dobrih očekivanja. Noel mu je ime i spreman je za avanturu koja se Život zove. Mi smo tu, na utabanim stazama, da mu pokažemo put. Put koji smo svi mi učili od nekih drugih koji su hodali prije nas. Već je neka kasna ura, ja se spremam za počinak. Razvučenih usana, u osmijeh, razvučenih prema gore. Ništa drugo nije opcija. Naučeni da ustanemo i kad nije lako. Miris je moje najjače osjetilo i ljulja me ljulja, danas mi mira neda. Na ljuljački života, sad gore sad dolje. Takav je dan!!!