Moj!



Sjedim u mraku, sama sa svojim mislima. Vani sam. Proljetna večer. Miris svježe pokošene trave, netom prekopane zemlje i tišina. Tišina koja dozvoljava mislima da lutaju. Prolaze kroz vremeplov. Kroz protekla sjećanja, dane, godine. Gledajući unatrag osmijeh se sam razvuče. Kroz misli mi se provlači zvuk školskog zvona. Žamor velikog odmora. Buka koraka kroz školsku zgradu, u nastojanju da si što prije vani. Zapljusne me miris mora i ljetne vrućine. Moj prvi dolazak u grad. Sama. Preplašena svime. Očiju raširenih od znatiželje i iznenađenja. Brzo sam uskočila u ritam novih poznanstava, sramežljivih pogleda i prvih zaljubljivanja. Zavoljela sam Split i bio je moj. Onda sam otišla. Život me odveo u drugom smjeru, ali sam mu se vraćala. Povremeno, u poneku posjetu. Uvijek s osmijehom, bio je moj. Sad? Vratila sam se. Tu sam. S istim žarom koračam njegovim ulicama. Ponovno ga otkrivam, svu njegovu draž. Svu ludost njegovih ulica i kala. Sve njegove mane, sve vrline. Isti miris mora me zapljusne dok gledam s balkona Udruge. Sretna sam! Osjećam kao da sam na početku života. Otvorila sam novi dio sebe, a grad stoji. Čeka na promjenu, akciju, zajedništvo. Ljudi? Bez Ljudi ni grad ne bi bio potpun. Tih posebnih žena zbog kojih i on diše. Iako smo odrasle, čuje se isti žamor kroz hodnike. Zveckaju ključevi, zvoni zvono na crkvi. Čuju se riječi podrške, kuju se planovi, rade se projekti, planiraju se susreti. Vratila sam se. Došla sam sa snagom ratnice. Došla sam ti vratiti ljubav kojom si me zadužio. Ovaj put nisam sama, povela sam svoju vojsku. Vojsku velikih žena. Vojsku ljubavi. Uvijek si bio i ostao moj!

83 views0 comments