Caspera!

Danas je točno šest godina od moje zadnje kemoterapije. Čini mi se, ili cijeli jedan život stane u ove godine? Dok ovo pišem jedino što vidim je broj šest i zahvalnost jer je taj broj veći od pet. Zašto pet, pitate se? Dugo sam slušala o petogodišnjem preživljenju i strahovala od tog broja. Koliko se samo nepotrebnih informacija nakupi u našim mozgovima. Strašno!

Kad vraćam film, zadnja godina mi je bila bogatija, snažnija, ispunjenija, smislenija, veselija nego većina godina prije. Iako ispunjena strahovima, zatvaranjima, karantenama, bila je posebna. Živjela sam!

Sjećam se tog dana kad sam primila zadnju kemo. Čovjek bi pomislio, woow napokon, gotovo, nema više. Ne! Ostaneš nigdje. Šta sad? Gdje se okrenuti? Ne možeš nazad, a naprijed ne znaš.

Prođu godine dok se ne pronađeš, prođu ljudi dok ne pronađeš Ljude.

Ono što je godinama bilo u mislima, u ovoj "ludoj" godini se ostvarilo. Energije su se pronašle, srca su se prepoznala, volja se umnožila i krenule smo.

Osnovale smo Udrugu i radimo. Zbilja radimo, čupamo, vučemo, zoomamo, ćakulamo, podržavamo, smijemo se, pomažemo, živimo.

Prošlo je šest, a nekad mi se čini kao tren. Zašto? Sve prije, me vodilo ovome. Svome smislu i svojim Ljudima. Sve prije je zaslužno za ovo danas.

Danas? Ja sam sretna žena. Zadovoljna, samosvjesna, svoja, jedinstvena. Zahvalna za svaki dan, za svaku osobu, za svaki projekt.

Caspera je tu i ja sam tu. Nikad jača...

Prije šest nisam znala naprijed.

Nakon šest, naprijed je jedino što znam.

Možemo sve i više!

Caspera 💜