Napiši mi pesmu, molila je i nisam znao da li ću umeti...
Ne znam, da li ću umjeti?
Hoću li moći prenijeti što se danima u meni kuha? Vrteći uspomene, životne radosti, tuge. U svakoj ga ima, nosim ih kao najdraži prsluk protkan tajnama.
Ne znam, da li ću umjeti? Koju uspomenu ukrasti i zaključati?
Prije više od petnaest godina, moje dijete, tek sedmogodišnja curica dolazi kući iz škole. Drugi je razred osnovne, gleda me očima punim čuđenja i upitnika. Upita me: "Mama, kako nitko u razredu ne zna ko je Balašević?" Što odgovoriti djetetu? "Saznati će dušo, nadam se i razumjeti" odgovaram.
Kažu, ne umiru oni koje volimo. Slažem se. Međutim ostade mi sve nedorečeno, svi planovi koje sam imala. Mislila sam onako naivno, ljudski, ima vremena.
Ima li ga zbilja?
Misli me vode na koncert prije desetak godina. Moj "prvi" koncert! Sve prije njega je bilo mlako i površno. Među prvim redovima, u dupkom punoj Areni. Sve što je rekao, sve što je pjevao bilo je upućeno meni. Nikoga nije bilo između. Potpuno sam pripadala tu. Postojala, apsolutno svoja, među tisućama svojih ljudi. Svojih po stihu, dubini, po onim nekim stvarima neprevodivim u riječi.
Sve moje tuge su zacijelile njegovom pjesmom. Kroz sve me je proveo lagano i sa sjetom. Jer što je tuga za D-moll?
Ne znam, da li ću umjeti? Znam, da neću! Jer...
" U mojim venama davni sever samuje I ja ponekad ne znam šta mu je Što luduje, od sreće tugu tka Moja prosta duša slovenska"
Volimo se ljudi, jer ljubav se jedino broji. Volimo se kao što nas je volio on. Jedan jedini, Đole.
Ja vam sledim jedared, kad naiđe red..
Srest ćemo se, na širokoj njivi Gospodnjoj.
Kommentare