Danas kontrola na onkologiji!
Stigla sam kao i obično mrvicu ranije. Svjesna da su nalazi dobri, bila sam opuštena.
Nakon kratkog čekanja, profesorova specijalizantica mi je uzela nalaze.
Mirno sam čekala i "ćakulala" sa jednom ženom. Njoj su ostale još dvije.
Strpljivo čekam da me prozovu i da čujem "sve je u redu", vidimo se za šest mjeseci". Izlazi mlado nasmijano stvorenje sa mojim nalazima i kaže.
"Sonja, sve je u redu, vidimo se DOGODINE!".
Oči su se raširile, usne se razvukle, srce se ubrzalo. Dogodine? Kažete dogodine?
Potvrdno je kimnula i nasmijala se.
Ustala sam, poskočila, pozdravila se.
Doslovce odlepršala. Mogla sam zagrliti svijet, ruke su mi odjednom postale toliko velike.
Grlila sam se malo kasnije, pogledima.
Grlila sam se malo kasnije pozivima, riječima, ljubavlju koja me zapljusnula.
Još sam uljuljana u zagrljaje iako je dan gotov.
Znam da će trajati cijelu godinu.
Godina!
Nekome malo, meni golemo.
Nekad je izgledalo ovako:
"Marijanska brazda jedno je od najdubljih i najtamnijih mjesta na Zemlji, znanstvenicima manje poznata nego površina Mjeseca.
Na dnu, na dubini od 11 kilometara, temperatura vode je blizu ledišta, a tlak je toliki da bi čovjeka zdrobio kao kukca."
Te, 2014 sam se osjećala upravo ovako.
Bila na dubini od 11 kilometara, na najdubljem i najtamnijem mjestu na Zemlji. Ledila mi se krv u žilama, a tlak me umalo zdrobio kao kukca.
Sam Bog zna kako sam se izvukla iz te rupe. Možda "dišpetom"? Ludošću ili onom divljom upornošću?
Dišem. Godina bez plave zgrade?
Sama sam sebi "ebena" kraljica.
"Sonja, namisti krunu i nastavi naprid!"
Nora Ephorn
"Iznad svega, budi junakinja svoga života, a ne žrtva."
#krunanesmipasti 💜