Kažu ljudi: "Sunce tuđeg neba ne grije ko tvoje"
Mene ogrijalo, utoplilo, uljuljalo, umazilo, raznježilo, raspametilo.
1200 km daleko, a dovelo me.
K njoj.
Mom Suncu Eleyni.
Eleyna - "Ime je nastalo prema grčkom Hēlēnē Ελενη koje je nastalo od grčkog hēlios što znači sunce, sunčeva zraka, sunčeva svjetlost."
Svi koji me poznaju, znaju moju fascinaciju suncem, ljetom, svjetlošću.
Svi koji me poznaju znaju da bez toga ne mogu disati, živjeti, misliti, biti.
Onda dođe Ona.
Mrvica.
Klupko.
Život.
Torpedira me među zvijezde.
Njih milijun, a Ona najsjajnija.
Moja.
Nakon, čini mi se, stotinu godina jesen me ne čini tužnom.
Ne čini mi muku i ne miriše na kemoterapiju.
Miriše na Život.
Nikad snažnije i intenzivnije.
Čak i lišće koje šušti pod nogama se smije, čak i gromovi u daljini nisu strašni.
Ona crvena prije osam je ništa.
Beznačajna, naspram Života.
Naspram zahvalnosti što je držim u naručju.
Što joj čujem malo srce, što mi tiho diše u vrat dok je grlim.
Nježno, najnježnije.
Kao pahuljicu na dlanu.
Gledam je.
Prekrasnu.
Sve na njoj je savršeno.
Ovaj osjećaj je savršen.
Tako malo biće, a toliku moć ima.
Zacijeliti rane.
Odagnati tuge.
Razmaknuti oblake.
Svaki dio duše napuniti.
Sjati. Sjati. Sjati.
Biti Sunce.
Jer Ona to jeste.
U prsima tijesno od ljepote.
Duša duše moje, dijete mog djeteta, krv moje krvi.
Do ovog trenutka nisam ni slutila koja silina ljubavi postoji, a živjela sam ljubav.
Ovo je neka druga dimenzija, neopisiva.
Svakim danom sam se pitala.
Kakav će to osjećaj biti?
S čim ću ga moći usporediti?
Jel istina što ljudi govore?
Unuče se ne mjeri s ničim?
Kakva će biti?
Onda udahnem.
Miris Života i znam.
Sve se isplatilo.
Cijeli život je trebao biti upravo onakav kakav je bio.
Pa čak i ona crvena.
Zbog crvene sam stoput sretnija.
Zahvalnija zbog prilike.
Prilike da udišem, grlim, ljubim, mazim, nosim.
Nju.
Eleynu.
Hvala Ti, tebi koji sve ovo režiraš.
Sretna sam žena.
Još sretnija baka.