Sonja, još ponekad samo....upravo svira na tv "Jugoton". U mojoj glavi svira, Sonja, bar ponekad samo - ne budi idiot. Naime, hoće me ovaj 17-sti datum. Prije malo više od pet godina, dijagnoza karcinom (17.07), pa nakon toga kemoterapija (17.09), pa onda prva popijena tabletica nolvadexa (17.2), pa nakon nolvadexa prva popijena tabletica letrozola (17.7) i tako u krug.....do današnjeg (17.2). Prije nekih pola godine odlučim utvrditi stopu svoje invalidnosti i mogućnosti da dobijem onih "famoznih, životno važnih šesto kuna". Dakle, odem na mirovinsko i socijalnu skrb da podnesem zahtjev. Moram reći da su svi, ali apsolutno svi, u uredima u Omišu bili iznimno ljubazni i susretljivi. Zahvalim se i odem kući, rekli su javit će mi se za vještačenje. Nemam uopće dvojbe da ću dobiti tih "famoznih, životno važnih šesto kuna". Razmišljam kako ih itekako zaslužujem. Malo prije četrdeset i prvog rođendana mi je dijagnosticiran karcinom dojke, visoko hormonski ovisan, uslijedila je mastektomija, odstranjenje kompletne dojke i ugradnja implantanta, zatim 4+12 kemoterapija. Nakon nekih godinu dana slijedi i odstranjivanje jajnika s jajovodima. Zatim zbog kemoterapije koja mi je do kraja uništila kosti i stavila me u stanje osteopenije (s tim da je kuk u jednom momentu bio u osteoporozi), primam šest aplikacija zomete. Ukupno četiri godine boravljenja na onkologiji. S tim da štitnjača radi svoje. S tim da kosti bole i da se umaram. O stanju svijesti i emotivnom stanju neću ni govoriti. O seksualnom? Šta je to seksualnost uopće? Sve ovo nabrajam (iako sam već u ranijim objavama nabrojila) upravo zbog današnjeg posebnog 17-tog. Da ne zaboravim spomenuti, osim svih ovih nabrojanih operacija i raznih terapija, nakon druge kemo sam ostala bez posla. Završila na burzi rada, sa nikakvim primanjima. U momentu kad mi se to dogodilo suprug je sam radio, a djeca su bila stara 17, 14, 10 godina. Ostavljena kao pas, bez ikakvih prava i bez ikakvih saznanja o ičemu. Nakon par godina saznam za tih "famoznih, životno važnih šesto kuna" i pokušam. Prije desetak dana budem pozvana na vještačenje u Split. Nažalost, bavim se razmišljanjem da li da se našminkam ili ne? Pogledam se u ogledalo i izgledam dobro, iako mi fali pola utrobe, izgledam dobro. Iako nemam dojke, izgledam dobro. Odlučim ne našminkati se, možda je bolje da ne izgledam predobro. Naručena u 8:30. Čekam. Naravno da nikad nisam bila primljena u vrijeme kad sam naručena, pa tako ni ovaj put nije iznimka. Nakon nekih 20 minuta od zakazanog termina ulazim u ured. Troje ljudi je unutra, gospodin koji je vjerojatno "vještak" mi se obrati. Izvolite! Gleda u moje papire i nešto diktira kolegici za susjednim stolom (vezano za mene) meni se ne obraća niti me išta pita. Nakon nekih deset minuta "trtljanja" obrati mi se rečenicom :" Dajte da vidimo tu sisu". Skidam se kao da sam maloumna, zbunjena takvim pristupom, i pokazujem dojku koja izgleda kako izgleda. On "ofrlje" pogleda i nastavi s diktiranjem. Obučem se zatečena takvim pristupom. On me pogleda i kaže: "Pa vi tražite doplatak od šesto kuna, nećete to dobiti". Ja pitam: "Zašto ne?". On će: "Sad ste se sjetili, šta niste to prije tražili?". Kažem: "Tražila bih da sam znala". To je to! Poslao me u drugi ured da odnesem to što je on izdiktirao. Niti jedan novi nalaz nije pogledao. Ni nalaz neurologa, ni nalaz fizijatra, ni nalaz snimke kralježnice.....apsolutno ništa. Nije da nisam nudila, jednostavno ga nije interesiralo. Izašla sam iz tog centra za vještačenje totalno pogubljena. Već deset dana mi tuče u glavi "dajte da vidimo tu sisu". Na taj centar dolaze ljudi sa invaliditetom, nekakvom vrstom hendikepa. Nitko ne dolazi jer nema pametnijeg posla. Ne mogu se ne pitati, kao što Bare reče: "gdje je nestao čovjek"? Dolazimo do današnjeg 17-tog. Odlazim na socijalnu skrb u Omišu. Mlada, iznimno ljubazna, socijalna radnica me nazvala prošli tjedan da je stiglo rješenje. Pošto su u Splitu zaključili da imam lakše tjelesno oštećenje ne odobravaju tih "famoznih, životno važnih šesto kuna". Kažu da će mi dati četristo dvadeset kuna, jer nisam dovoljno oštećena da bih dobila šesto. Međutim, ni tih četristo dvadeset kuna ne možete dobiti tek tako. Morate donijeti ukupna primanja kućanstva. Kad donesete sve to, kažu vam da nemate pravo. Jer pravo ostvaruju samo oni koji ne prelaze cenzus od 1000 kuna po glavi mjesečno. Na žalost, ili na radost, ne spadam u tu skupinu koji imaju 1000 kuna po glavi mjesečno. Naravno da ću se žaliti na ovo njihovo vještačenje. Koja budaletina na vrhu je došla do zaključka da je 1000 kuna dovoljno za život? Koja budaletina, ili da kažem u množini, koje budaletine kroje socijalne zakone? Po kojim propisima ja spadam u lakša tjelesna oštećenja, a netko drugi sa potpuno istim stanjem spada pod teža tjelesna oštećenja? Ko određuje pravila i koja su to pravila? Kako da igramo igru, ako pravila ne znamo? Svaka osoba bi trebala imati isti tretman, pa barem u ovom socijalnom smislu. Svaka od nas žena koja je ostala bez dojke je fizički "unakažena" (bez obzira kako se mi dobro nosile time). Svaka od nas koja je ostala bez jajnika ili maternice, ostala je bez organa. To što se nedostatak organa ne vidi na prvu ne znači da nas ne smeta. Ne znači da nam ne pati kvaliteta života. Ušle smo u preuranjene menopauze, izluđuju nas valunzi, ubijaju nas bolovi u kostima, umaramo se kao starice. Imamo najbolje godine, a tijelo nas ne sluša. Pa nam kažu da je fizička aktivnost bitna. Pa se ubijamo treninzima da bi bile bolje, pazimo šta jedemo, pazimo šta mislimo, pazimo da nismo u stresu...... Pa onda dođe jedan vještak koji kaže da nemaš dovoljno veliko tjelesno oštećenje da bi dobio tih "famoznih, životno važnih šesto kuna". Nisi dovoljno oštećen iako nikada više nećeš biti isti. Nisi ni dovoljno zdrav da bi te gledali kao radno sposobnu osobu. Niti si radno sposoban na isti način kao što si bio. Preostaje mi samo da se molim da mi suprug i dalje ima "previsoku" plaću. Možda da molim sina da zauvijek ostane ovdje i ne započne svoj život jer mama ovisi i o njegovoj plaći. Jer Bože moj nisam dovoljno oštećena, a s druge strane nisam ni dovoljno zdrava. Čardak ni na nebu ni na zemlji, ne pripadaš nit' zdravima nit' bolesnima. Pa kad ovo sve napišem dođe mi da se smijem na sav glas. Jer ne smijete biti u stresu, stres uzrokuje sve. Pa se smijem kao luda jer drugog izbora nemam. Uvijek pozitivno, to je moja mantra. I kad ne znaš kud bi okreni na smijeh. Najluđe od svega je kad te stres gurne u smijeh, a smiješ se da bi izbjegao stres. Nakon svega dođem kući i pogledam datum. 17- ti. Fucking 17- ti. Znao je biti i gori. Danas se ipak samo radi o tih "famoznih, životno važnih šesto kuna". Bitno je zdravlje! Bitno se rješavati stresa! Samo je pitanje do kad ćemo to sve moći balansirati!
Samo jako i pozitivno!
Fucking 17- ti!
Zaobiđi me malo...
Comments