Prije devet sam se spremala na prvu.
Onu crvenu.
Strašnu.
Poznatu kao 'Red devil'.
Spremala se, ali nisam bila spremna.
S očima velikim poput tanjura, preplavljena strahom.
Neizvjesnošću..
S milijun pitanja.
Kako ću ja to?
Hoću li moći?
Hoću li izdržati?
Šta će mi uraditi?
Hoće li me baciti u krevet ili ću je odraditi stojeći.
Uspravno i prkosno.
Krenula sam drhteći, ali odlučno.
Po lijek.
Po onu crvenu.
Koja je značila život.
Za mene, za moju djecu, za moju obitelj.
Za nas!
Odlučna da ću izdržati.
Izdržala sam!
Jutros nakon devet sam se spremala.
Spremala i bila spremna.
Očima velikim poput tanjura, preplavljena zahvalnošću.
Otišla Njemu u njegov hram.
Skrušeno i ponizno.
Zahvaliti za svaki protekli dan u ovih devet.
Zahvaliti na svemu što mi je dao.
Život.
Za mene, moju djecu, moju obitelj.
Za nas!
Za svaki osmijeh.
Zagrljaj.
Poljubac.
Za svaki trenutak koji mi je poklonio.
Zahvalila sam Njemu, kojem sam povjerila svaki trenutak prije devet.
Njemu koji me držao za ruku.
Čvrsto.
Njemu kojem sam vjerovala neizmjerno.
Koji me pomilovao i dao mi priliku.
Da budem bolja.
Zahvalnija.
Da život gledam kao Njegov dar.
Jer život je upravo to.
Darovan.
Živim ga najbolje što znam.
Danas sam uronila u more, sretna.
Prije devet to nisam mogla.
Hvala Ti na golemih devet godina!