Hvala za ljubav!



Kako da objasnim ljubav kojom sam okružena?

Često spominjem vojsku žena. Ne govorim o vojsci koja maršira sa puškom u ruci. Govorim o vojsci koja ide kroz život sa srcem na dlanu i s osmijehom na licu.


Ljubav kojom sam blagoslovljena osjećam u svakom danu. Neke su tu već desetcima godina, neke su od nedavno, neke od rođenja.


Nisu one klasični heroji, koji spašavaju svijet i lete nebeskim plavetnilom u stilu Supermana. One su životne heroine. Obične žene, neobičnih snaga. Nevjerojatno jake, uporne, hrabre, a s druge strane tako krhke i nježne.


Od svake sam naučila nešto. Od sestara sam naučila što znači razumijeti se pogledom preko gomile ljudi. Smijati se u nedogled i bez razloga.

Biljana me naučila kako biti iskren i kad ti baš i nije do toga. Kako biti postojan kad nekog voliš, kako biti podrška. Snježana želi da sam sretna i to joj jedino važno, naučila me da se volim.

Suzana i Marija me uče da prijateljstvo ne prestaje ako se ne viđamo stalno, volimo se kad se vidimo.


Sve one su me oblikovale u osobu koja se mogla suočiti s bolesti.


Bez njih to ne bih mogla!


Nakon bolesti, u zadnjih šest godina upoznala sam mnoge žene. Zbog njih takvih, danas sam ovdje. Ovakva, svoja, neustrašiva, bolja, slobodnija i zadovoljnija.


Došle su neke Ivane, koje se bore lavljim srcem za sve onkološke pacijente da dobiju lijekove.

Ivane koje prevoze žene na i sa kemoterapije.

Koje svim srcem žele bolji i pravedniji svijet i rade na tome svom snagom.


Pa su stigle neke Ivanke, koje imaju dušu široku, širu od Slavonske i Panonske ravnice zajedno.

Dušu u kojoj ima mjesta za svakoga.


Neke Tajme, čija srca kucaju za tisuće drugih žena, koje plaču od sreće kad je drugome dobro. Koje se smiju dušom i tijelom da sve ori.


Dođoše Marine, koje imaju bezvremenski humor, nevjerojatnu percepciju drugoga i prepoznavanja potrebe.


Prišuljaju se Maje i Marije, sa svojom nenametljivom, ali konkretnom pomoći. Pa savjetuju, slušaju, pišu, razumiju, pomažu.


Još i Dijane koje uz sve obaveze ovoga svijeta, nađu vremena da te pitaju kako si, da ti naruče stvari koje ti trebaju. Niti ih ne tražiš, one znaju.


Nasmiješeno stignu i Ljiljane koje godinama žive s karcinomom i pokazuju ti put kako da i ti djeluješ, živiš i stvaraš.


Došle su tako i Irene, koje pišu pjesme, koje te prime kao svog najrođenijeg iako si im nenajavljeno upao u život. Koje sa svog vrata, prebace lančić na tvoj.


Upoznaš neke Medihe i Martine kroz njihovu riječ i pisanje. Koje te dodirnu do najdubljeg dijela bića i postojanja.


Prikradu se i neke Goranke koje hodaju stotine kilometara za svaku od nas. Svaki korak su posvetile nekoj ženi i nije im bilo teško.


Nježno se pojave i neke Ane koje uprkos svemu imaju osmijeh na licu. Imaju oči djeteta i vječne su djevojčice.


Da bih bila kompletna uz bok mi stoji jedna mladost.

Moja Jeny.

Moja prvorođena!

Miluje mi dušu i srce i svojom me ljubavlju liječi i ljulja.


Dakle, kad govorim o vojsci, mislim na ovakvu vojsku.

Žena!

Heroina!

Žena koje svojim životom svjedoče hrabrost, snagu, zajedništvo.

Ljubav!


Tako dođe i neka Sonja.

Ova ovdje i sada.

Bogatija za svaku od njih.

Za svaku riječ.

Svaki osmijeh i za svaku suzu.


Danas znam da je sve trebalo biti upravo ovako. Svaku sam od njih trebala u svom životu.

Svaka od njih je dio slagalice, zvana život.

Bez njih, ni ja ne bih bila ista.


Hvala vam drage moje.

Za riječ, za zagrljaj, za podršku i razumijevanje.


Hvala za ljubav!

165 views0 comments