Kako da objasnim ljubav kojom sam okružena?
Često spominjem vojsku žena. Ne govorim o vojsci koja maršira sa puškom u ruci. Govorim o vojsci koja ide kroz život sa srcem na dlanu i s osmijehom na licu.
Ljubav kojom sam blagoslovljena osjećam u svakom danu. Neke su tu već desetcima godina, neke su od nedavno, neke od rođenja.
Nisu one klasični heroji, koji spašavaju svijet i lete nebeskim plavetnilom u stilu Supermana. One su životne heroine. Obične žene, neobičnih snaga. Nevjerojatno jake, uporne, hrabre, a s druge strane tako krhke i nježne.
Od svake sam naučila nešto. Od sestara sam naučila što znači razumijeti se pogledom preko gomile ljudi. Smijati se u nedogled i bez razloga.
Biljana me naučila kako biti iskren i kad ti baš i nije do toga. Kako biti postojan kad nekog voliš, kako biti podrška. Snježana želi da sam sretna i to joj jedino važno, naučila me da se volim.
Suzana i Marija me uče da prijateljstvo ne prestaje ako se ne viđamo stalno, volimo se kad se vidimo.
Sve one su me oblikovale u osobu koja se mogla suočiti s bolesti.
Bez njih to ne bih mogla!
Nakon bolesti, u zadnjih šest godina upoznala sam mnoge žene. Zbog njih takvih, danas sam ovdje. Ovakva, svoja, neustrašiva, bolja, slobodnija i zadovoljnija.
Došle su neke Ivane, koje se bore lavljim srcem za sve onkološke pacijente da dobiju lijekove.
Ivane koje prevoze žene na i sa kemoterapije.
Koje svim srcem žele bolji i pravedniji svijet i rade na tome svom snagom.
Pa su stigle neke Ivanke, koje imaju dušu široku, širu od Slavonske i Panonske ravnice zajedno.
Dušu u kojoj ima mjesta za svakoga.
Neke Tajme, čija srca kucaju za tisuće drugih žena, koje plaču od sreće kad je drugome dobro. Koje se smiju dušom i tijelom da sve ori.
Dođoše Marine, koje imaju bezvremenski humor, nevjerojatnu percepciju drugoga i prepoznavanja potrebe.
Prišuljaju se Maje i Marije, sa svojom nenametljivom, ali konkretnom pomoći. Pa savjetuju, slušaju, pišu, razumiju, pomažu.
Još i Dijane koje uz sve obaveze ovoga svijeta, nađu vremena da te pitaju kako si, da ti naruče stvari koje ti trebaju. Niti ih ne tražiš, one znaju.
Nasmiješeno stignu i Ljiljane koje godinama žive s karcinomom i pokazuju ti put kako da i ti djeluješ, živiš i stvaraš.
Došle su tako i Irene, koje pišu pjesme, koje te prime kao svog najrođenijeg iako si im nenajavljeno upao u život. Koje sa svog vrata, prebace lančić na tvoj.
Upoznaš neke Medihe i Martine kroz njihovu riječ i pisanje. Koje te dodirnu do najdubljeg dijela bića i postojanja.
Prikradu se i neke Goranke koje hodaju stotine kilometara za svaku od nas. Svaki korak su posvetile nekoj ženi i nije im bilo teško.
Nježno se pojave i neke Ane koje uprkos svemu imaju osmijeh na licu. Imaju oči djeteta i vječne su djevojčice.
Da bih bila kompletna uz bok mi stoji jedna mladost.
Moja Jeny.
Moja prvorođena!
Miluje mi dušu i srce i svojom me ljubavlju liječi i ljulja.
Dakle, kad govorim o vojsci, mislim na ovakvu vojsku.
Žena!
Heroina!
Žena koje svojim životom svjedoče hrabrost, snagu, zajedništvo.
Ljubav!
Tako dođe i neka Sonja.
Ova ovdje i sada.
Bogatija za svaku od njih.
Za svaku riječ.
Svaki osmijeh i za svaku suzu.
Danas znam da je sve trebalo biti upravo ovako. Svaku sam od njih trebala u svom životu.
Svaka od njih je dio slagalice, zvana život.
Bez njih, ni ja ne bih bila ista.
Hvala vam drage moje.
Za riječ, za zagrljaj, za podršku i razumijevanje.
Hvala za ljubav!