Izvan kalupa.

Misli se obično uzjogune u neke sitne sate, kad vlada smiraj.

One tad krenu plesati svoj ples.

Dobro je dok traje valcer, ali...

Krenu i neki teški ritmovi koje jedva obuzdajem.

Moram priznati previše se ni ne trudim.

Vrte se godine unazad i još malo dalje.

Do tog jednog ljeta prije jedanaest, na datum baš ovaj 30.07.

Kad sam paralizirana od straha "čvaknula" normabelić od 10 i sjela u kolica na putu za operacijsku salu.

U papirnatim "mudantama" ogoljena do kosti prebačena na krevet, s prividnom hrabrosti i s osmijehom kojim sam sama sebe tješila.

S molbom da se probudim.

I evo probudila sam se...ne samo tad.

Budim se sve ove godine.

Nisam pisala o desetoj godini.

Možda sam trebala, ipak je jubilarna.

Ali nisam imala potrebu.

Danas evo pišem, jer danas je jedna više.

Jedna više od 10.

I vrijedna je ta jedna...vrijedna neizmjerno.

Zašto?

Zato što je van statistike.

Van svih kalupa u koje nas stavljaju.

Pet...deset...petnaest...

Zato pišem o nekom drugom broju.

Ovom jedanaest.

Ništa poseban nije taj broj.

A opet.

Poseban je po svemu.

Prevalila sam desetu.

Prije dva sam mjeseca ponovno "čvaknula" onog od 10 i na krevetu krenula prema operacijskoj sali.

I nije bilo lako.

U papirnatim "mudantama" ogoljena do kosti prebačena na krevet, s prividnom hrabrosti i s osmijehom kojim sam sama sebe tješila.

Paralizirana strahom, molila se da se probudim

I probudila se.

I nastavljam se buditi.

Unatoč kalupima i jubilarnim godinama.

Čekam neku godinu koja će ponovno sve statistike poslati dovraga.

A do tad...

Nove sise nosim, onako bez imalo žaljenja.

Dobre su.

Moje su.

I neka su.

Sretan mi rođendan.

Onaj koji mijenja sve 💜