Danas imam jutro za sebe.
Sjedim, pijem kavu, pregledavam mailove i razmišljam što sve trebam napraviti popodne u Udruzi.
U daljini čujem goluba...
U krošnji mandarine cvrčka...
Graju djece koja se vraćaju s plaže...i njihove roditelje.
Zvuk motora mi prekida misli..
Poštar raznosi poštu...
Vruće je, pakleno.
Jutros mi to odgovara.
Proteklih mjesec dana mi je prošlo za čas.
Svašta se izdogađalo.
Suprug i ja smo bili u Njemačkoj...otišli do naših djevojčica.
Imali sreću pa smo bili i na utakmici.
Wooow koji doživljaj.
Neopisiv!
Zajedništvo u pravom smislu.
Svi za jednog, jedan za sve.
Pa opet zaključujem, zajedno smo sila nezaustavljiva.
Samo da znamo ustrajati.
Zadnjih petnaest dana su naše djevojčice bile ovdje...more, plaža, šušur....
Svega je bilo...
Pa i umora.
Jutros....lagano.
Sama sa sobom i svojim mislima.
Odgovaram na mailove i pogled mi padne na datum.
Hm, 15.07.....u sekundi se želudac zgrči.
Zašto?
"Dušo, imaš monstruma, di si do sad"
Odzvonilo je kroz tijelo svom silinom.
Prije deset godina, otprilike u isto doba dana stigla je ova rečenica.
Nakon nje ništa više nije isto.
Niti ja, niti život, niti misli, niti osjećaji.
Rečenica koja je pomakla planine u meni.
Koja me obilježila.
Definirala.
Vjerujem na bolje.
Još uvijek mi jesen zamiriše na kemoterapiju.
Još uvijek me vrelina ljeta u mislima prebaci kao i onda u krevet nakon operacije.
Još uvijek se dogodi da me strah preplavi, obuzme i paralizira.
Prošlo je dugo...nisam ni slutila da ću imati sve te godine.
Deset.
Dosta je to godina, a prošle su za čas.
Godina rasta, učenja, dobrih i loših dana.
Ko bi ih sve popamtio.
Deset nakon kojih vičem.
Dobro je.
Živa sam!
Suze klize niz obraze...slijevaju se.
Ne od straha i beznađa.
Danas se slijevaju od sreće.
Mira.
Poniznosti.
Zahvalnosti.
Jutro prolazi....pogledam u nebo i nasmiješim se.
Molim Mu se za još deset.
Vjerujem da On ima plan.
Neka bude po Njegovom planu, a ja se kao i prije deset nadam da su nam planovi isti.
Moj i Njegov.
Hvala Mu 💜
Comments