top of page

Nagrada VAM

Emocije, emocije, emocije....

Nekad mi se čini da je čovjek sama emocija.

Ništa ni više ni manje.

Takva sam danima i drži me čvrsto.

Onako, na oko ležerno i lagano, a opet jako i čvrsto.

Negdje unutra u dubini mog bića.

Erupcija.

Vrtlozi sreće, uzbuđenja, nevjerice, ponosa....

Negdje unutra u dubini je sve preliveno, morem, suzama, ljubavlju.

Negdje unutra je slavonska ravnica i hercegovački kamenjar.

Negdje unutra je i more i rijeka.


Svaki milimetar mene je napunjen. Ljubavlju.

Ponosom.

Srećom.


Svaki milimetar mene je zahvalan.

Zahvalan za predivne ljude i događaje.


Ne događa se baš svaki dan da stojiš na bini i govoriš.

Da stojiš i gledaš u gomilu i ne vidiš ništa. Da čuješ svoje ime, ustaješ i ideš.

Da ne vidiš ni stepenice, ni ljude.

Od treme, uzbuđenja, sreće.

Ne događa se baš svaki dan da dobiješ nagradu.


Onu najveću.

Onu koja ti priznaje i podržava ono što ti jesi.

Onu koja ti je pogodila srž.

Smisao.

Postojanje.


Pokušala sam čekati da se sve slegne, ali ne ide.

Još uvijek treperim.

Još uvijek se smiješim.

Još uvijek ne vjerujem.


Gledam u buket na stolu, gledam u nagradu na kojoj piše VAM.


Gledam i duša mi pjeva.

Srce mi se smije.

U prsima mi tijesno.

Zbog sreće.


Danas želim zahvaliti sebi.

Baš sebi.


Jer sam željela.

Jer sam vjerovala.

Jer sam slijedila.


Svoj put, svoje srce, svoju dušu.


Jer nisam odustala ni kad je bilo teško, a bilo je.

Nisam odustala ni kad sam gubila, a gubila sam.

Drage žene, prijateljice, heroine...

Gubila sam puno.


Jučer.

Znam.

Bili su uz mene i oni kojih više nema, ali i oni koji su potegnuli kilometre da bi bili tu.

Oni koje su me primili, ugostili, koji su ustali iz svog kreveta da bih ja legla.


Svi oni su bili tu.


Oni koje su me grlili, čvrsto, jako, držeći me dugo, ne puštajući me....

Oni koje nisu mogli biti tu, ali su navijali u mislima.


Svi oni su moj vjetar u leđa.

Svi oni su Moji.

Moji posebni ljudi, a imam ih.


Imam ih.


Danas vraćajući se kući poželih da uplovim u neku od onih posebnih pjesama.....u onu životnu

Kad ti dušu ispuni toplina, neka nepredvidiva dubina koju ne možeš opisati riječima.

Nema tih riječi.

Kad ti duša zagrli sve one koje imaš, ali i one koje si imao.

Grliš ih onako nečujno.

Gore negdje među zvijezdama...nebeskim prostranstvima.

Kad si toliko sretan, da si miran.


Miran sa sobom i sa svijetom.


Kad znaš da put kojim ideš je onaj tvoj.

Pravi.

Jedini.

Ispravni.

Istiniti.


Kad znaš da si ostavio trag.


Trag koji je neizbrisiv.


Tvoj.

Jedinstven.

Taman onakav kakav treba biti.

Ostaje zapisan.

U vremenu.

Pod brojem 12.


Dvanaesta dobitnica nagrade VAM.


Od ponosa ne mogu disati.

Toliko mi sve znači.


Ostaje samo hvala.

Svima.

Hvala i meni.

Koja nije odustala.








113 views0 comments

Comments


bottom of page