Nedostaje...

Kad umjesto pospremanja kofera uletiš u pospremanje emocija i misli. Pomalo svjež proljetni dan u svim drugim prilikama bi mi izmamio osmijeh. Sveti je Duje, dan "šušura" i buđenja one dječje radoznalosti. Riva na taj dan postane Alisina zemlja čudesa....vrata u neki šareni svijet. Na sve ću morati pričekati još godinu. Inače se odlično nosim sa čekanjem. Danas mi baš ne ide. Već dva mjeseca čekam na drage ljude, zagrljaje, osmijehe, razgovore, šetnje. Nije stvar virusa, stvar je nedostajanja. Proljeće se privuklo tiho, gotovo neopaženo. Ušlo je na mala vrata, a zaslužilo je vatromet, svirače, veselje. Sjedim u dvoru, pijem popodnevnu kavu i razgledam. Prve ruže su procvjetale, naziru se izdanci karanfilića, suncokreta, statica. Vaza u kući je napunjena gerberima. Gdje god pogledam vidim život, u cvijetu, u krošnji limuna, zujanju pčela, u glasovima galeba iznad mora. Lastavice svijaju gnijezda pod balkonima očekujući nove generacije. Moj crni labrador me promatra očima ljubavi i povjerenja. Sve je posloženo i sve ima smisla. Ipak radi se o nedostajanju. Sutra sam trebala letjeti ususret mojoj djevojčici. Pa me emocije valjaju, dižu i spuštaju. Čak i u cvrkutu čujem njen smijeh. Kilometri su neumoljiva činjenica. Do jučer se sve činilo podnošljivo. Danas nemam strpljenja za još jedan dan, mjesec, godinu. Uspomene se neumoljivo vrte u glavi, a ja se vrtim u krug. Luda od želje, potrebe, ljubavi, krenem ka ljutnji, ludilu, bespomoćnosti. Onda me odjednom sramota zbog svoje sebičnosti. "Budi zahvalna"- čujem odnekud glas. Sretna je i zadovoljna. Mlada i sposobna. Zdrava i vesela. Nije sama. Pa opet upadnem u vrtlog. Hvatam dah dok izranjam na površinu. Nikada nisam bila dobar ronilac, ostajem bez daha pod navalom emocija. Grlo se stisne i tiho bez glasa prelomim. Nedostajanje jedna riječ, a milijun opisa. Samo jedna riječ, a milijardu emocija. Da, danas sam trebala spremiti kofere, ali neke više sile nisu to dozvolile. Ostalo mi je pospremiti emocije, stvoriti nekakav privid "kontrole". Padnem tek ponekad i tako ostanem. Sva nedostajanja prigrlim, privučem, udahnem. Svakim svojim atomom dozovem sjećanja. Preplave me, obuzmu. Kava se ohladila, riječi su zapisane. Proljeće i dalje miriše. Život teče.... Strpljenje je moja najbolja osobina. Proći će i ovo Mora 💜