Tako izrone neki dani kad bih najradije pobjegla. Od svega.
Od svijeta i od sebe.
Kako od sebe pobjeći?
Kažu ljudi: "Gdje god da odeš sa sobom nosiš ono što jesi".
Pa da odeš i na kraj svijeta.
Ti ostaješ Ti.
Zadnjih mjeseci sam odlazila u drage mi gradove, družila se, radila, pričala.
S koferom u ruci i s osmijehom na licu. Hrabrila sebe i druge. Disala.
Tijelo se malo umorilo.
Danas odmaram, a srce preuzima vlast. Izranjaju slike i rečenice dragih mi žena.
Onih kojih više nema.
Pa se bunim, svim porama molim da ostanu negdje duboko spremljene. U uspomenama.
Pa se pokušavam okupirati nečim drugim.
Čitanjem možda?
Možda da zaposlim ruke?
Da probam zaspati?
Ne ide mi. Nikako.
Predajem se i krenem u sjećanja.
Vratim razgovore, poglede, osmijehe.
Čujem rečenice "Žao mi je što je ovako ispalo". "Recite mi kako je bilo, znam da me to čeka"
Čujem rečenice: "Volim te, volim vas sve". "Sunce moje, zlato moje"
Svaka je dio otrgnut od duše, srca.
Nepravedno....
Pa krenem dalje. Gledam slike. Videa. Čujem glasove i opet su tu. Sa mnom.
Bacim pogled na datum.
Neki je dan u mjesecu kojeg bih rado zaobišla.
Nakupilo se tih datuma, a sa svakim novim dio mene nestane. Razbije se u milijun komadića.
Pa se ti sastavi.
Proljeće je.
Sve miriše.
Miriše život.
Svaki dan.
Sjećanja.
Uspomene.
Lica.
Ostaju.
Život ide dalje.
Nedostajete 💜
I shvatiš da bjega od sebe nema.
Nikad!
Comments