Znate, ima planina, a ima i Planina. Zadnjih mjeseci hodam po planinama, tražeći novi izazov, smjer, put. Hodam i uživam u tom miru koji samo priroda pruža. U ljudima koji su opušteni, nasmijani, veseli. Uživam u pogledima u daljinu, prostranstvu koje se pruža s tih vrhova. Znate, ima tih Planina. Onih najvećih, ljudskih, čovječjih, pravih vrhova. Ljudi kojima nijedna planina nije ravna. Ni jedan vrh im nije do koljena. Imala sam jednu takvu Planinu kraj sebe. Rame uz rame, pa i više. Planinu s kojom sam narasla, s kojom sam očvrsnula.
Planinu koja mi je utabala staze, pokazala put. Rekla ti to možeš. Možeš, ni sama ne znaš koliko.
Planinu, koja mi je rekla: "Sonja velika si, velika."
Povjerovala sam.
Da mogu i ja biti Planina.
Biti svoja.
Bitna.
Da mogu mijenjati.
Gurati.
Ne odustati.
Nikad, ne odustati.
Od sebe.
Snova.
Života.
Znate, ima tih Planina.
Zbog kojih se volite više, koje su vas promijenile, na bolje, hrabrije, snažnije.
Koje su vas provele kroz strah od neuspjeha. Naučile kako čvrsto stajati na zemlji i tražiti što vam pripada.
Znate, ima tih Planina.
Koje su spremne za drugoga preokrenuti svijet. Koje daju ljubav, bezuvjetno.
S kojima pričaš do sitnih jutarnjih sati i uživaš u svakom trenutku.
Znate, ima tih Planina.
Jedna je moja.
Zauvijek.
Moja najveća 💜