Dani su sve duži, a sunce nam se smiješi. Čuje se cvrkut ptica i miriše trava.
Proljeće je stiglo.
Prošla je još jedna godina.
Travanj nas grli, mazi, priprema....odnosi tamne oblake zime.
Sve se čini bolje.
Tek onda nahrupi silina nedostajanja.
Pitanja naviru.
Zašto i zbog čega?
Odlazim u naše razgovore.
Čitam ih iznova i iznova. U mislima se često i puno grlimo. Onako po našem, jako i dok kosti ne popucaju.
Godina.
Od odlazaka, koji bole. Unutra negdje duboko, zakopano. Između rebara, stoji.
Komadić tuge, bezvremenske. S vremena
na vrijeme se probudi, izroni i preplavi.
Pogotovo u travnju.
Kad se godina čini duža ili pak kraća.
Kad je nedostajanje dugo kao stoljeće, a smijeh i zagrljaji živi kao jučer.
Često gledam u nebo, negdje gore daleko.
Čekam da namignu.
Da kažu, bravo sunce moje.
Da se nasmiješe.
Da kažu kako samo rijetki nađu rijetke.
One su bile.
One posebne i rijetke.
Moje Dive.
Slavonske i Mostarske.
Onako široke i duboke.
U koje stane čitava jedna vojska.
Vojska dobrih djela, riječi, podrške.
Vojska zagrljaja, razumijevanja, smijeha.
Bile su.....
Prođe godina.
Malo ili puno? Vrag će ga znati.
Samo znam da mi nedostaju svaki dan.
Beskrajno.
Čitajući naše razgovore.
Tješim se.
Hrabrim.
Učim.
Vjerujem, da ovdje nije kraj.
Ne može biti.
Srest ćemo se Dive moje.
Jednom.
To znam.