Godinama putujem na relaciji Njemačka - Hrvatska.
Odlazim rado.
Za Njemačku me vežu neke uspomene najranijeg djetinjstva.
U šumama, zelenilu, šuškanju lišća....osjetim pripadanje.
Kao da mi je tu mjesto.
Kao da je dio moje duše zauvijek ostao negdje u tom zelenilu, u mirisu trave, u kiši koja sipi.
Kao da sam oduvijek dio toga.
Sad je taj osjećaj neusporediv s ičim.
Zbog jedne "Mrvice", njenog osmijeha, zagrljaja, poljupca.
Pa se vraćam teškog srca.
Sve se teže od nje opraštam.
Svjesna da je sve to život.
Ipak!
Krenemo na put, kući.
Put od 12 sati i dovoljno vremena da posložim misli, dojmove, osjećaje.
Prebirem, razvrstavam, slažem i pohranjujem.
Uspomene.
Trenutke za koje se hvatam, kad nedostane ljepote.
Čuvam u prsima.
Od zaborava.
U jednoj od onih posebnih noći kad se smijeh smirio i tišina zavladala, čula sam kako se snijeg topi.
Uspomena izronila iz nekih meni nepoznatih dubina.
Djetinjstva.
Trenutaka koje sam zaboravila, potisnula, smatrajući ih nevažnima.
Baš takvi su najvažniji.
Baš takvi ti izmame osmijeh.
Baš takvi te učine ponovno djetetom.
Baš takvi te još više približe "Mrvici".
Pa postaneš dijete.
Bezbrižno.
Zaigrano.
Radosno.
I to je sve što nam treba.
Radost življenja.
Trenuci sreće.
Čiste.
One zbog koje vrijedi cijeli put.
Put od 12 sati.
Comments