17.11.1994 u 18:15 h
Te daleke godine...
Čuli smo kucanje.
Ništa neobično.
Ipak?
Kucala je Gospođa u Crnom.
Pokucala i na naša vrata.
U jednoj jesenskoj noći punoj zime.
U jednu toplu kuću, punu smijeha.
Stigla je.
I jedan je život stao.
Onako, iznenada.
Neplanski.
Izrezan skalpelom.
Oštro i precizno.
Zaustavljen.
Bez najave.
Bez najave smo ušle u život bez mame.
S nevjericom i pomalo nesvjesno prolazile kroz tugu, dan po dan.
A svaki je bio kao godina.
Te daleke godine kad se sve promijenilo.
"Skoro umrijeti ne znači ništa.
Umiranje znači sve".
Mijenja te iz korijena.
Te daleke godine kad smo tek bile djevojke.
Sa svojim snovima.
S planovima.
Budućnosti.
U onim godinama kad misliš da je svijet tvoj.
I samo tvoj.
Te daleke godine...prije 30.
Kad je otrgnuta jedna mladost.
Dvije
Tri
Četiri
Pet
Kad smo zaustavljeni u vremenu.
Preplavljeni bolom.
Ne znajući ni kud, ni kako, ni zašto.
Te daleke godine, kad je jesen bila zima.
Kad smo se gledali bez riječi.
I pričali samo pogledima.
Otkrivali jedni drugima sve.
Sve suze.
Koje su nas potopile iznutra.
Te daleke godine...kad je otišla Ona.
Otišao je i dio svakog od nas.
Baš onako.
Skalpelom
Oštro i precizno.
Nedostaješ i danas.
Za kavu.
Za osmijeh.
Za zagrljaj.
Za onaj kutak svemira.
Koji je siguran.
Od jeseni i od zime.
Nedostaješ beskrajno.
tes