Živimo u vremenu promjena, vremenu
neuobičajenih situacija i odredbi. Vremenu kad imamo priliku sve pogledati iz onog kuta, jedinog bitnog. Kuta čovjeka!!! Granice se zatvaraju, bolnice otvaraju, sve se mobilizira, ljudi se šalju u izolacije, ograničavaju se druženja. Sve nas vodi k tome da se okrenemo sebi, da mislimo o sebi, da opskrbimo sebe. Krivo, krivo, užasno krivo!!! Krenule su povorke po dućanima, kupuje se stihijski. Na litre dezinfekcijskog sredstva se skladišti kod pojedinaca, na desetke kilograma brašna i tome slično. Kupuje se kao da nikome ništa ne treba osim njima samima. Ne mislim da sam pametna, niti posebno dobra, ali smatram da sam razumna. Da kupila sam dezinfekcijsko sredstvo, da kupila sam pet kilograma brašna. Jesam, kupila sam. Zato što mislim da trebamo biti odgovorni. Pod odgovorni mislim ne gurati se u redovima i puhati jedni drugima u lice, pod odgovorni mislim ostati kući kad već to možeš. Kad kažem odgovorni onda mislim i na ne dovođenje drugih u opasnost. Zabranjeno je veće okupljanje, a onda se u jednom trgovačkom centru skupi nas stotinu koji baš danas moraju kupiti sve. Nagomilati stvari za naredna dva mjeseca, koliko to ima smisla? Kupimo ono što nam treba za život, život od 10-15 dana, kupimo ono što inače kupujemo. Mislimo malo i na one koji rade u trgovini, mislimo malo i na one koji ne mogu sad kupiti potrebno. Jel baš moramo mi imati sve, a netko ni osnovno? Šta je sa onim koji ne mogu otići u kupovinu? Mislimo malo na ostale. Živimo u nezgodnom vremenu. Vremenu kad odabiremo kojoj skupini pripadamo. Pripadamo li onoj ljudskoj? Biramo kako i na koji način ćemo se ophoditi prema slabijima, nemoćnima, ugroženima. Stalno se ponavlja, ostanimo kući. Čuvajmo sebe i druge. Živimo u nezgodnom vremenu. U vremenu kad bismo trebali učiti kako dijeliti, kako štititi, kako pomoći, kako ne odmoći. Svi u obitelji imamo nekoga ugroženog, bolesnog ili starijeg. Zaštitimo ih, najprije tako što nećemo izložiti sebe, što im nećemo donijeti virus na kućna vrata. Iako ćemo možda mi biti dobro, za njih može biti fatalno. Svaki je život podjednako vrijedan, čuvajmo ga. Ograničimo posjete, odlaske i dolaske. Dajmo priliku onima koji su najosjetljivija populacija. Dajmo im priliku da si kupe namirnice (ili im iste odnesimo), dajmo im priliku da si kupe dezinfekcijska sredstva, da si kupe maske ako im trebaju. Maski nema već danima, sredstava isto tako. Šta je sa svima onima koji bez toga ne mogu i ne smiju? Koliko puta se povijest mora ponoviti da iznova naučimo biti ljudi? Ovo sad je najbolje vrijeme da odaberemo kojoj strani pripadamo. Moje dijete je tisuću kilometara daleko, bojim se i za nju. Danima se molim da ljudi budu ono što bi trebali biti. LJUDI. Da počnu brinuti jedni o drugima. Nadam se da će se u ovom nezgodnom vremenu naći onih dobrih, onih koji iako su tisuću kilometara daleko spremni pomoći. Samo tako mogu biti mirna, samo s vjerom da čovjek još postoji. Čuvajmo se, jer u suprotnom uskoro nećemo imati koga čuvati. Kad sve prođe (a proći će), budimo oni koji će se pogledati u ogledalo i reći si bravo!! Čak i u ovom nezgodnom vremenu si ostao ono što trebaš biti - čovjek. To je zadaća svih nas. Nisam osobito dobra ni pametna. Možda sam samo opečena, možda sve ovo pišem jer spadam u rizičnu skupinu. Možda, možda, možda. Saznati nećemo, ali preklinjem vas, ostanimo kući!!! Ne gomilajmo stvari, čuvajmo svoje bližnje. Kad ovo sve bude iza nas, shvatit ćemo da je vrijedilo. Da su vrijedile izolacije, da su vrijedile sve otkazane kave. Budimo generali dok bitka traje, jer nakon bitke je sve uzaludno. Danas je dan kad možemo odlučiti koju stranu biramo.
Živimo u nezgodnom vremenu, učinimo ga što je moguće ljepšim.
Čuvajmo jedni druge!!!
💜💜💜