Ma, rugale se mi s njima ili s nama samima.
Zov prirode je zov prirode.
Nama na terapiji je privremeno prigušen.

... hrčak u mojoj glavi opet pomahnitalo okreće ono kolo, u ponoć.

Osjetila sam.
Sve mi se vratilo, samo sam se stresla.
I shvatila da je upravo prošao 01.08.

Zar nas nije Bog mogao sklepati od malo manje kostiju, a ne 200 i nešto pa kad zaboli jedna, bol se domino efektom proširi i na sve ostale, a ti kao na turističkoj karti pratiš njeno putešestvije i nikad se ne možeš dovoljno načuditi odakle sad i tu ima neka kost...

Soba s ugašenim svjetlom, obasjavaju je munje izvana, silueta Axla kako sjedi na rubu kreveta, gasi cigaretu i pije tabletu za spavanje.

Duži dani, okupani suncem, ugodne večeri.
Šetnje.
Otvoren prozor.
Prirodi se vraćaju žive boje.
Onaj miris.
Udah života.
To je moje proljeće.

Svi mi ulazimo u veze, neki u brakove puni ljubavi.
Neki od nas i izgovore poznatu rečenicu
„….u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga…“

Znate?
Više nikada neću biti ista!

“Ozbiljna si, nasmij' se” - kaže mi danas.
“Kako da se smijem na tvoj ovakav nalaz” - pitam.

"Smij' se i ti, jer se smijem i ja”.

Tako smo krhki.
Tako je lako da nas nema.
Tako olako sami sebe uzimamo zdravo za gotovo.
Tako smo mali, prolazni.

Nasmijana ulazim u kuću, u redu, imamo početak, vrijeme je da napravimo plan borbe.

Možda je nazivam krivim imenima? Ili krivo percipiram... Ne znam...

He, radost!
Za mene je to uzvišen osjećaj, možda baš onaj nekako i "najživotniji". Onaj koji obuhvaća i nadu i mir i ljubav. Ma sve!

Biraj one koji ti pune dušu, koji te nasmijavaju, potiču i nadasve donose mir.
Znaš, postoje i takvi.

Nada je san budnih.
Koliko toga stane u samo četiri slova, u samo jednu riječ.
Sva pokretačka sila.

Probudila se u pet i po. Nikad ranije. I zube oprala. Nikad ranije. Šetala pa po hodniku gor pa po hodniku dol. Kilometar-dva, tri, nije čovjek cicija pa da cjepidlači u koji kilometar više ili manje.

Da li te drugačije dotiču ove teme i nimalo lijepe vijesti ili si pak dozvoliš da u
svojoj nemoći posumnjaš u nuspojave 5G mreže i slične teorije zavjere?
Jednostavno ne vjeruješ.

Vrata sobe se otvaraju i opet sestra ulazi prva. Znala sam, niti je vizita, niti vrijeme jela, a bome niti sam ju zvala. To! To! Dolazi cimerka!!! Tko? Tko? Tko?

Javno sam progovorila o svojoj bolesti, a još uvijek je u pojedinim sredinama stav da se o tome
ne priča. Pogotovo javno. Nisam dosad povezivala neke korelacije, ali ima smisla. Itekako ima.
E, pa ja hoću pričati. Imam potrebu ispričati.

Stablo ima čvrsto korijenje i čvrsto je, iako su mu grane polomljene.