Volim,
Ne volim...
Ipak volim..

Vrtile ste večeras taj ringišpil, bile ste najsjajnija ona vašarska svjetla u tisuću boja. I ne, niste bile manekenke, bile ste žene.

Vama Doktore, ako ikada pročitate ovu priču, hvala doživotno...

Želiš li usrećiti nekoga
kome želiš mnogo dobra…
Učini to danas
za života, brate, za života…

Pored mene bili su neuništive stijene, a kada dođu kući raspadnu se na stotine komadića koje iznova iz dana u dan skupljaju i opet postaju stijene. Zanimljivo je to roditeljsko ljepilo kojeg imaju unedogled za sastavljanje tih komadića.

Koliko smo zapravo svjesni svega što radimo, izgovaramo, mislimo. Koliko toga svjesno ili nesvjesno u životu propuštamo?
Koliko smo svjesni sadašnjeg trenutka?

Kao stari mornar ploveći pored sirena i prekrivajući uši da ne čuje njihov pjev.

Onda je počelo: desna noga, pruži, savij, lijeva noga, ruka gore, ruka dolje, stisni stomak, priljubi leđa, diši iz trbuha (ne znam čemu nam onda pluća, valjda se priroda zeznula?!).

Ma, rugale se mi s njima ili s nama samima.
Zov prirode je zov prirode.
Nama na terapiji je privremeno prigušen.

... hrčak u mojoj glavi opet pomahnitalo okreće ono kolo, u ponoć.

Osjetila sam.
Sve mi se vratilo, samo sam se stresla.
I shvatila da je upravo prošao 01.08.

Zar nas nije Bog mogao sklepati od malo manje kostiju, a ne 200 i nešto pa kad zaboli jedna, bol se domino efektom proširi i na sve ostale, a ti kao na turističkoj karti pratiš njeno putešestvije i nikad se ne možeš dovoljno načuditi odakle sad i tu ima neka kost...

Soba s ugašenim svjetlom, obasjavaju je munje izvana, silueta Axla kako sjedi na rubu kreveta, gasi cigaretu i pije tabletu za spavanje.

Duži dani, okupani suncem, ugodne večeri.
Šetnje.
Otvoren prozor.
Prirodi se vraćaju žive boje.
Onaj miris.
Udah života.
To je moje proljeće.

Svi mi ulazimo u veze, neki u brakove puni ljubavi.
Neki od nas i izgovore poznatu rečenicu
„….u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga…“

Znate?
Više nikada neću biti ista!

“Ozbiljna si, nasmij' se” - kaže mi danas.
“Kako da se smijem na tvoj ovakav nalaz” - pitam.

"Smij' se i ti, jer se smijem i ja”.

Tako smo krhki.
Tako je lako da nas nema.
Tako olako sami sebe uzimamo zdravo za gotovo.
Tako smo mali, prolazni.

Nasmijana ulazim u kuću, u redu, imamo početak, vrijeme je da napravimo plan borbe.

Možda je nazivam krivim imenima? Ili krivo percipiram... Ne znam...